Evangelizacija

ZANIMA LI NAS PLAĆA NA NEBESIMA? // Oni koji po pitanju evangelizacije ne čine gotovo ništa optužuju nas da to radimo radi novca

Oni koji po pitanju evangelizacije ne čine gotovo ništa optužuju nas da to radimo radi novca

Krajem kolovoza imali smo goste iz Amerike. Mnogi su se pitali zašto smo ih pozvali. Devetero ljudi, od kojih dvoje staraca u invalidskim kolicima. U osam dana održali smo šest evangelizacijskih susreta, u šest različitih gradova, i prošli dvije i pol tisuće kilometara. Svaki je susret započinjao u 18 sati, a završavao oko ponoći. Nakon slavljenja i predavanja gosti su nekoliko sati pojedinačno molili za sve one koji su to htjeli. Reakcije su različite: od oduševljenja do različitih kritika. Oni koji su možda prvi put doživjeli da se je tko ozbiljno pomolio za njihov problem, do onih koji su tražili svaku moguću pogrešku ili nesavršenost. Zašto smo ih pozvali? Zato da bismo svima pokazali da se može poslušati Papina molba za evangelizacijom izvan crkvenih prostorija ako se zaista hoće. U Hrvatskoj ima mnogo mlađih, zdravijih, pametnijih, teološki obrazovanijih, izdržljivijih, a mogli bismo reći, i u mnogo čemu podesnijih vjernika koji bi mogli evangelizirati.


Nakon mjesec dana čujemo da nas oni koji po pitanju evangelizacije ne čine gotovo ništa optužuju da to radimo radi novca. Oprostite mi na izrazu, ali moram odgovoriti starom izrekom: „O čemu će kurva nego o poštenju!“

Zasigurno ima onih koji to čine, no ni izdaleka onoliko koliko bi ih trebalo. Ako starica od osamdeset tri godine, u kolicima, koja više ne može povezivati niti ono o čemu propovijeda, ne odustaje zbog toga, već nastavlja evangelizirati, jer još uvijek može moliti za potrebe ljudi – što će opravdati mnoštvo naših vjernika laika, ali i klerika koji to ne čine?! Jedno je sigurno – bilo je lijepih plodova i tek ćemo u vječnosti vidjeti što je sve Bog učinio po žrtvi tih ljudi.

Nakon mjesec dana čujemo da nas oni koji po pitanju evangelizacije ne čine gotovo ništa optužuju da to radimo radi novca. Oprostite mi na izrazu, ali moram odgovoriti starom izrekom: „O čemu će kurva nego o poštenju!“

Nedavno sam razgovarao s jednom meni poznatom umirovljenicom, udovicom koja cijelog života svakodnevno odlazi na misu. Predložio sam joj da, budući da živi sama, zamoli župnike da joj daju adrese staraca koji su blizu kraja života, a koji vjerojatno neće zvati svećenika da bi se prije smrti izmirili s Bogom. Odmah je odgovorila da ona nema vremena za to. Nije mi trebalo dugo da ju uvjerim da je to čista laž. Ima napretek vremena, ali nema nikakva interesa za te ljude i njihovo spasenje. Pokušala se je izgovoriti da ne zna kako bi razgovarala s takvim ljudima. Rekao sam joj da joj ja u tome mogu pomoći, ali i da ima dobrih knjiga iz kojih to može naučiti. Konačno, i župnik joj može dati dovoljno korisnih savjeta. Bolesni i stari ljudi većinom su sami i usamljeni jer se malo tko želi njima baviti i nije nikakav problem uspostaviti kontakt s njima. Činjenica je da mi katolici, bilo laici, bilo klerici, nemamo dovoljno interesa za spasenje duša; nismo shvatili da je najvažnija stvar vječni život, jer da jesmo, onda nam statistike o umrlima bez sakramenata koje slušamo na Staru godinu ne bi bile tako porazne. Nemamo vremena, nismo osposobljeni, ljudi ne žele Boga… Sve su to naši izgovori. Ali kad bi nam tko dobro platio, našlo bi se zainteresiranih. Čini se da nas plaća na nebesima ne zanima previše.

Mi „Kristofori“ odazvali smo se na Papin poziv za evangelizacijom izvan crkvenih prostora. Poslali smo pisma svim našim biskupima i provincijalima i obavijestili ih o našim namjerama. Zamolili smo ih da nam napišu ako tko od njih smatra da se naš način rada ne uklapa u njihove pastoralne planove i samo je jedan biskup odgovorio da ne bi htio da dolazimo u njegovu biskupiju dok se Biskupska konferencija ne izjasni o našoj namjeri. Otad smo održali više od 350 evangelizacijskih susreta u športskim i hotelskim dvoranama i niti jednom nismo bili na području te biskupije, iako smo imali dosta poziva. Mi od susreta očekujemo da se barem prosječno jedna osoba po susretu obrati i vrati u Crkvu. Sigurni smo da smo u tome i uspjeli. Osim toga mnoštvo ljudi na susretima dolazi na pojedinačnu molitvu. Mnogi od njih i ne s tako ozbiljnim razlozima. Mi ipak molimo za sve, jer se među njima uvijek nađe netko komu je takva molitva stvarno potrebna, netko tko istinski traži Božju milost i milosrđe, netko tko prvi put doživi da mu je tko u Crkvi dao takvu pozornost. Sigurno je da na naše susrete dolaze i oni koji nikomu ne služe na čast, koji imaju neke drukčije motive. No možemo li odustati samo zato jer nas Đavao želi spriječiti!?

I još nešto. U predizbornoj smo se kampanji naslušali o mladima koji napuštaju Hrvatsku i političarima koji se brinu samo za sebe. Mene osobno jedna druga činjenica brine. Nema nam školske djece na misama. Otkad smo uveli vjeronauk u škole, djeca nam više ne dolaze na misu. Žalosti me što mjerodavni ne žele vidjeti ni priznati da je to bila velika pogreška. Apsurdno je, no čini se da je u Crkvi najteže priznati pogrešku, pokajati se i ispraviti ju. Vratimo vjeronauk u crkve, tako da naši vjeroučitelji slobodno mogu djecu učiti onako kako bi to trebalo, a ne kako to školski kurikul dopušta. Čini mi se da hitno moramo organizirati evangelizacijske susrete za školsku djecu u športskim dvoranama. No zašto to ne bi učinio netko od onih koji će se zbog ovog mojeg teksta obrušiti na nas „Kristofore“? Komunizam je na ovim izborima konačno pao i više se ne možemo izvlačiti na komunističko nasljeđe. Ne možemo ni na roditelje, jer mnogi bi itekako htjeli da djeca s njima idu u crkvu, no budući da im vjeroučitelji ne smiju nametati takve obveze, djeca smatraju da ni nisu na to obvezna. Probudimo se čim prije, jer će nam u Hrvatskoj za dvadeset godina biti prazne crkve. Naivno je vjerovati da će djeca koja ne idu u crkvu u školskoj dobi početi u nju ići u svojoj zreloj dobi.

Želim vam blagoslovljeno čitanje Booka i neka vas potakne na molitvu za našu školsku djecu, jer o njima ovisi budućnost Hrvatske. Ona su naši budući političari, gospodarstvenici, učitelji, liječnici, roditelji… I svaka čast župnicima u čijim župama školska djeca rado idu na misu. Podržimo ih, zahvalimo ih, čestitajmo im i recimo im koliko nam njihovo služenje znači.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book kao uvodnik za br. 82 (listopad 2016.).

 

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh

Želite li primati obavijesti?

Prijavite se na naš besplatni newsletter i svakog tjedna primajte najkorisnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu!

* obavezno polje

Portal Book.hr koristit će Vašu e-mail adresu isključivo za potrebe komuniciranja i prenošenja najzanimljivijih tekstova. Ako se slažete s tim, molimo Vas da to potvrdite klikom ovdje:



Želite li primati obavijesti?

Prijavite se na naš besplatni newsletter i svakog tjedna primajte najkorisnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu!

* obavezno polje

Portal Book.hr koristit će Vašu e-mail adresu isključivo za potrebe komuniciranja i prenošenja najzanimljivijih tekstova. Ako se slažete s tim, molimo Vas da to potvrdite klikom ovdje: