Foto: Shutterstock
Oholost je vrlo visoko na listi stvari koje Bog mrzi.
„Šest je stvari koje Gospod mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću: ohole oči, lažljiv jezik, ruke koje prolijevaju krv nevinu, srce koje smišlja grešne misli, noge koje hitaju na zlo, lažan svjedok koji širi laži i čovjek koji zameće svađe među braćom.“ (Izr 6, 16 – 19)
Novi zavjet kaže: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ (1 Iv 2, 16) Većina kršćana odobrava bitku protiv požude tijela i očiju. Znaju što je požuda i od nje bježe snagom Duha. Kršćani tako prepoznaju oholost u drugima jer se može dogoditi da se drugi zalijepe za što, usredotoče na sebe ili budu pretjerano ambiciozni.
Ali samo malo nas ima zabrinutih zbog vlastite oholosti. Mnogi dopuštamo da nismo poput Krista onako kako bismo to željeli biti te da u našem životu ima područja koja treba provjeriti. Ali malo nas prepoznaje u sebi oholost. Kažemo: „Pa, smijem biti siguran u sebe, čak i samouvjeren. Ali nisam ohol! Znam da je Bog zaslužan za to što jesam i činim.“
Upravo je Duh Sveti govorio mojemu srcu o tome omraženom grijehu. Prvo sam rekao: „Oh, razumijem: želiš da propovijedam biblijski nauk o oholosti, zar ne? Mora da ima oholosti u zajednici.“ Duh Sveti reče: „Ne, Davide, želim da govoriš o onoj vrsti oholosti koja je teže uočljiva. Prvo moraš pogledati u svoje srce. Tad ćeš moći propovijedati drugima.“ Bio sam zbunjen. „Ali, Gospodine, ja ne pokušavam biti velik! Ti to znaš! Nisam ni oholica, niti sam umišljen. Iskreno se pokušavam umanjivati da bi Krist mogao rasti. Ako ima u meni oholosti, otkrij mi ju!“ I on je to učinio. Svojom jasnom riječju Gospodin mi je pokazao oblike oholosti za koje nikad nisam znao da su tako duboko ukorijenjeni u meni.
Bog mi je pokazao da sam imao preusku definiciju oholosti. On vidi oholost na potpuno drukčiji način nego mi. Da, ima pokvarene, umišljene i arogantne oholosti svugdje oko nas danas. Ali postoji i oholost koja je više duhovne naravi. Nalazi se duboko, čak i u onima koji hode u Božjoj prisutnosti. To je grijeh koji može biti u nama čak i kad smo na koljenima i tražimo Boga.
OHOLOST ŽURI
Promotrimo nekoliko novih definicija oholosti! Oholost je nezavisnost. Poniznost je ovisnost o Bogu. Oholost je nevoljkost čekati Boga da on djeluje na svoj način i u svoje vrijeme. Oholost žuri preuzeti stvari u svoje ruke. Jedna od najvećih napasti za kršćanina jest ići ispred Boga, djelovati bez njegova jasna mandata, uzimati stvari u svoje ruke kad nam se čini da Bog ne radi dovoljno brzo.
BOGU ODREĐIVATI ROK
Šaul je upravo tako sagriješio kod Gilgala, kad ga je Samuel pomazao za kralja. Izraelci i Filistejci bili su na rubu rata. No Samuel je rekao Šaulu da čeka.
„Zatim ćeš sići preda mnom u Gilgal i ja ću sići k tebi da prinesem paljenice i žrtve pričesnice. Sedam dana čekaj dok ne dođem k tebi i ne poučim te što ćeš činiti.“ (1 Sam 10, 8)
Samuel je predstavljao Božji glas. Bog je po Samuelu dao uputu Šaulu. Bog je planirao. Pokazivao im kako da dobiju rat.
Šaul nije morao učiniti ništa više nego otići pred oltar na Gilgalu i čekati daljnje upute.
Šaul je nestrpljivo čekao. Izrael je bio u panici dok su se približavali Filistejci s tisućama bojnih kola i šest tisuća konjanika – vojskom koja je izgledala brojna poput pijeska na obali morskoj. Šaulova šarolika vojska, neuvježbana da se suprotstavi, naoružana samo srpovima, sjekirama i poljoprivrednim alatkama, počela je bježati na sve strane.
Šaul je Bogu odredio rok. Ako riječ ne dođe do određenog sata, Šaul je odlučio učiniti štogod bude osjećao da mora učiniti da bi spasio situaciju.
„On pričeka sedam dana, kako mu je odredio Samuel; ali kad Samuel nije došao u Gilgal, narod se stade razilaziti od Šaula. Tada reče Šaul: ‘Donesite mi žrtvu paljenicu i žrtve pričesnice!’ I prinesu žrtvu paljenicu. I upravo je završavao žrtvu paljenicu, kad eto Samuela; Šaul mu izađe u susret da ga pozdravi.“ (1 Sam 13, 8 – 10)
„POD KONTROLOM“
Zašto je Samuel kasnio? Jer mu je Bog rekao da dođe kasnije, da bi iskušao Šaula. Kušnja je trebala pokazati vjeruje li Šaul, pouzdaje li se u Boga i hoće li poslušati ako stvari ne budu išle onako kako on misli da bi trebale. Šaul je pao na ispitu. Stanje mu se činilo beznadnim. Nestrpljenje ga je nadvladalo. Logika mu je govorila da će biti prekasno: zato nešto mora učiniti. Upravo ga mogu čuti: „Ne mogu to više izdržati. Bog me je poslao da izvršim zadatak i voljan sam umrijeti za nj, ali više ne mogu samo sjediti i čekati. Moram nešto poduzeti ili će sve propasti.“ To je oholost: potreba za kontrolom situacije.
To je ono gdje često podbacim. Mrzim kada što nije pod kontrolom. Ne da želim šefovati ili vladati nad drugima. Samo ne mogu izdržati osjećaj bespomoćnosti i ovisnosti. U Crkvi se ponekad osjećamo kao Šaul, koji ne može biti sveprisutan. Čini se da smo maleni i nemoćni, a neprijatelj velik i snažan. Uznemirujemo se. Kako će se stvari riješiti? Bog nam je obećao velike stvari. Ali ja ih sve želim sada! Toliko se toga još mora učiniti, a vremena je malo. Mislim: „Koliko dugo moramo čekati, Gospodine? Trebamo ovdje neku akciju!“
Ali Bog kaže: „Vjeruješ li mi? Tada čekaj! Učinio si sve što si mogao, samo izdrži još i vidjet ćeš spasenje Gospodnje.“ Najteži dio vjere jest zadnjih pola sata prije nego što odgovor dođe, prije nego što Bog učini čudo. Tada klonemo. Postanemo malodušni. Nastojimo da se što dogodi. I to je oholost.
KOLIKO DUGO MORAMO ČEKATI?
Kada što poduzimamo na vlastitu odgovornost, opterećujemo Boga varkom. To je ono što je Šaul učinio. „Bog mi je rekao da će mi dati sve što budem trebao, a ja to nemam.“ Nama je kao i Šaulu naređeno da čekamo Boga, da još izdržimo i vidimo njegovo spasenje, da mu povjerimo svoje pute. Ipak prečesto postavljamo vlastite rokove, a kad prođu, uznemirujemo se. Ne umijemo čekati. Istrčimo i štogod poduzmemo. Kad to napravimo, kažemo: „Bog me je iznevjerio. On se zaista ne brine o meni. Čekanje samo čini stvari još gorima. Ne mogu samo sjediti ovdje.“
Od Šaula se očekivalo da ode u Gilgal i čeka. Bog je želio čuti kako veli: „Bog drži svoju riječ. Bog je rekao da čekam upute; ja ću čekati. Neka cijela vojska pobjegne. Ako Bog želi, može poslati vojsku anđela da zauzmu njihova mjesta. To nije moj rat. To je njegov rat. Sve je u njegovim rukama. Učinit ću što mi je rečeno. Čekat ću.“
Ali oholost kaže: „Ne može biti da Bog tako misli.“ Umjesto povjerenja u Božju riječ, počinjemo pronalaziti vlastita rješenja. Naše rješenje može biti logično, štoviše, zaključak najmudrijeg čovjeka, jedina mogućnost koja je još preostala. Ali, ako to nije riječ koja je došla u iščekivanju Boga, grijeh je.
PRITISAK ZA IZVRŠENJEM
Trebamo izbjeći poriv za izvršenjem, pritisak da „učinimo što“. Ne treba ništa učiniti, nego se osloniti na Božju riječ. Ako što želimo Bogu dokazati, dokažimo mu da ćemo biti strpljivi i poslušni, da ćemo čekati da on učini što je rekao da će učiniti. Opasno je ići ispred Boga. Šaul je čekao sedam dana, no njegovo iščekivanje bilo je nestrpljivo, ljutito, puno straha i durenja. Moramo očekivati s vjerom, znajući da nas Bog ljubi, vjerujući da će on biti za nas u svoje vrijeme.
„Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.“ (Iz 25, 9)
Križ predstavlja smrt svih naših planova, žudnji, ideja, nada i snova. Iznad svega on je smrt naše volje. Sluga nema vlastite volje; riječ njegova gospodara njegova je volja. Isus je rekao: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla.“ (Iv 4, 34) Rekao je: „Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim.“ (Iv 5, 30) Drugim riječima, Isus je rekao: „Ja ne preuzimam stvari u svoje ruke. Čekam upute od svojeg oca.“
PONIZNOST
Poniznost je posvemašnja ovisnost o Bogu. Ona je pouzdanje u Boga da on čini prave stvari, na pravi način i u pravo vrijeme. To je strpljivo iščekivanje njega u duhu vjere očekivanja.
„Smiri se pred Jahvom: njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji spletke kuje. Još malo i nestat će bezbožnika. Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživati.“ (Ps 37, 7. 10 – 11)
Bog nam govori: „Ne budi zbunjen prividnim uspjehom onih koji idu prečicama dok ti sjediš i čekaš uzdajući se u mene. Neće ti biti žao ako ideš mojim putem.“ Osoba s iskustvom Boga nije prezauzeta poslom. Ona strpljivo iščekuje Boga, u poniznosti i vjeri. Isus nam je ostavio slavno obećanje da nas provede kroz tame.
„Budući da si uščuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari.“ (Otk 3, 10)
Nitko od nas ne može sam sebi pomoći, no može reći: „Želim samo vršiti savršenu Božju volju.“ Ali ovdje griješimo: svoja srca usmjeravamo na ono što želimo, na nešto što se čini dobrim i zvuči logično, ali nije Božja volja. Žurimo i molimo za to. Lijemo rijeku suza. Citiramo Sveto pismo, vežemo demone, pridobivamo druge da se slože s nama u tome. Jedna od najvećih zamki za kršćane jest ideja koja nije Božja ideja, dobra strategija koja nije njegova, dobro smišljen plan koji ne dolazi od njega.
NAJVEĆA ZAMKA ZA KRŠĆANE JEST IDEJA KOJA NIJE BOŽJA IDEJA
Pitanje je može li naša žudnja preživjeti križ. Možemo li se udaljiti od nje i pustiti da umre? Možemo li reći: „Gospodine, možda to nije zloduh koji me zaustavlja – možda si to ti! Ostavljam to do križa!“ To biva samo kad umiremo sebi, svim ambicijama i samovolji, da bismo mogli čuti jasno Božji glas. To je razlog da mnogi od nas upadaju u nevolju slušajući „tihe, sitne glasove“. Tada nastaje zbunjenost jer se nije umiralo samovolji.
Vjerujem da Bog govori svojoj djeci. Ti i ja zaista možemo čuti njegov pravi, sveti, nepogrešivi glas, ali samo nakon što smo razapeli samovolju i sebične žudnje. Upravo sada, Gospodin priprema ponizne ljude koji su mu dokazali svoju vjernost iščekujući ga u poniznosti i vjeri. „Bog sve ima pod kontrolom“, nije za njih puka uzrečica, već oni Bogu prepuštaju nadzor nad svojim životima. Ubrojimo se i ti i ja među njih.
Autor: David Willkerson
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
