Odgovorni smo za vlastite osjećaje i nitko nije kriv zato što se osjećamo manje voljenima Ovo je proizvod krivog shvaćanja ljubavi. Za puno ljudi ljubav znači „onoliko“ koliko se njemu posvećuje pažnje

Foto: WOKANDAPIX, Pixabay

Čini nam se ponekad da će nestati izvor našega trpljenje, naše patnje, ako pobjegnemo od nekih osoba. Često znamo kriviti nekoga drugoga za našu bol jer smatramo da nas je dotična osoba zakinula u ljubavi koja nama pripada.

Odgovoran sam za svoje osjećaje i nitko nije kriv zato što osjećam da sam manje voljen ili odbačen

No, nitko ipak nije odgovoran za naše negativne osjećaje. Nitko nije kriv ako osjećam ljubomoru, ako se osjećam ponižen, zapostavljen i ignoriran. To je potreba moga bića da se osjeća posebnim, najvažnijim, jedinim i stvara otrovne osjećaje. Odgovoran sam za svoje osjećaje i nitko nije kriv zato što osjećam da sam manje voljen ili odbačen. Ovo je proizvod krivog shvaćanja ljubavi. Za puno ljudi ljubav znači „onoliko“ koliko se njemu posvećuje pažnje. Oni su uvjereni da je „obraćanje pažnje“ istovjetno ljubavi.

Plan Josipove braće

Braća su se zaustavila u Dotanu. Naziv toga mjesta sadrži u sebi korijen riječi dat, što znači pravilo, regulu, način ponašanja. Kada želim sakriti bol zapostavljenosti, postajem pun regula, oficijelan, služben, a moje izjave, ponašanje i govor su u tome istom tonu. Kad je Josip tražio braću oni „su ga spazili izdaleka“ (usp. Lk 15,20; Mt 26,55). Ovo ne izražava toliko prostornu koliko emocionalnu distancu. Išao je prema njima obučen u svoju posebnu haljinu čija ih je crvena boja ljutila i izazivala, vjerojatno koliko ljuti i životinju – bika, koji nasrće na toreadora. Najbogatije kapute šivalo se u Šinearu iz posebnog materijala crvene boje proizvedenog u Babilonu. Dok se Josip približavao braći, oni su imali već smišljeni plan. Htjeli su ga ubiti.

Kasnije se njihov plan malo ublažio i manje izražavao njihove osjećaje ubojica; recimo postao je humaniji i zahvaljujući tome nisu se više morali osjećati kao bratoubojice. Odlučili su baciti Josipa u isušen bunar a ocu ispričati priču da su voljenog Izraelova sina rastrgale divlje životinje. Sami su se zapravo pokazali gori od divljih zvijeri. Prvi koji je odlučio spasiti Josipa od smrti bio je Ruben. Vjerojatno je njegova odluka bila povezana s potrebom da se iskupi kod oca zbog druge boli koju mu je prije nanio (usp. Post. 35,22). Braća skidaju s Josipa krasnu haljinu. Ovo je bio prvi korak koji su učinila braća oduzimajući time Josipu pravo na očinsku ljubav.

Do nedavno – princ, koji je sanjao kako mu se klanjaju svemirske sile, sada je odjednom običan rob

Za vrijeme ručka opaziše povorku trgovaca Jišmaelaca. Juda – idealan prototip za Judu izdajicu, došao je na zamisao prodati Josipa. Uistinu ovo je najbolji način da se istakne Josipova bezvrijednost. Određivanje cijene i prihvaćenje određenog iznosa za čovjeka, govori upravo o nevrijednosti samog tog čovjeka. Josip je bezvrijedan ako je njegova „cijena“ samo 20 srebrnjaka. Do nedavno – princ, koji je sanjao kako mu se klanjaju svemirske sile, sada je odjednom običan rob. Stare židovske predaje govore da je Bog koji je cijelo vrijeme bio s Josipom, vidjevši njegovu muku, poslao trgovce koji su prodavali aromatično bilje i mirise samo da umanji u njemu gorčinu zbog odbačenosti.

Lekcija istine

Zašto je Bog dopustio da Josip doživi takvu prijevaru i takvu napuštenost? Trebao je naučiti lekciju istine. Ne može se služiti braći gledajući na njih „odozgo“. Ne može se biti svećenikom ako nas ta riječ podsjeća samo na riječ „princ“! Josip je otišao tražiti svoju braću pastire a ono što mu se dogodilo izbrisalo je iz njegove svijesti krivo uvjerenje da, ako je netko i izabran, to ne znači ujedno i da je bolji od onih kojima je poslan. Pokazalo se čak da je i gori. Do toga trenutka smatrao je samoga sebe izabranim: od sudbine, neba, oca…, izabranim da učini svoju braću boljima.

Naglo je shvatio da, misleći o braći kao o onima koji njemu čine najveću nepravdu, on sam njima činio nepravdu

Sada, u samo jednome trenutku, shvatio je da uopće nije bolji od onih koji su mu se činili samo bezvrijednim pastirima. Moguće je da je odjednom, njegujući u sebi lažno uvjerenje da je bolji, shvatio kako je zapravo bio nepravedan, ponosan, pun sebe, lažan i prepotentan. Naglo je shvatio da, misleći o braći kao o onima koji njemu čine najveću nepravdu, on sam njima činio nepravdu. Zbog toga je šutio kad su mu se braća osvećivala jer je u dubini srca znao da je to zaslužio. Kako samo veliku opasnost može predstavljati ponos, kada Bog, da bi ga izliječio, dopušta prevaru i odbačenost od strane najbližih?!

Iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad