Foto: streetprince, Shutterstock
„Obraćenje sam doživio 1950., ali Padre Pio me je strpljivo imao na oku punih jedanaest godina. Kada sam ga posjetio prvi put, godine 1939., bilo je to iz sebičnih razloga. Mislio sam da je on nekakav mađioničar ili proricatelj sudbine te sam se nadao tim posjetom steći nešto novca.
Zaista sam želio pronaći posao uz koji bih mogao biti sa svojom djecom
Sa svojim sam kazalištem putovao svijetom i bio je to težak život. Putovao sam punu godinu dana živeći poput nomada. Bio sam oženjen i imao sam troje djece. Budući da zbog svog posla nisam mogao trajno boraviti na jednom mjestu, nitko mi nije želio iznajmiti kuću. Moja je žena radila sa mnom, a svoju smo djecu morali ostaviti na brigu obitelji moga brata. Teško sam podnosio takav način život. Zaista sam želio pronaći posao uz koji bih mogao biti sa svojom djecom. Dolazim iz vrlo siromašne obitelji i završio sam samo šest razreda osnovne škole. Školu koju sam pohađao vodio je Red kršćanske braće te smo svakoga jutra prije nastave bili prisiljeni ići na Misu. Meni je to bilo toliko strašno da, napustivši školu, više nikada nisam kročio u crkvu.“
Danas sveci više ne postoje i više nitko ne čini čudesa
Jednoga dana 1939. Campanini je razgovarao s Mariom Amendolom, svojim kolegom koji je kasnije postao poznati producent. Campanini mu tada reče: „Nekada je bilo lako vjerovati u Boga. Onda dok su još živjeli veliki sveci poput svetog Franje, svetog Antuna i svetog Ivana don Bosca, koji su svi redom činili čudesa. Danas sveci više ne postoje i više nitko ne čini čudesa.“ Amendola mu tada reče da to nije istina. „Postoji jedan sveti fratar koji čini izvanredne stvari.“
Amendola mu tada ispriča o događaju koji je doživio njegov rođak.
(…)
Tijekom Velikog tjedna bio sam u Bariju sa svojim putujućim kazalištem. Dobili smo dva dana slobodno. Četvrtak i petak. To je bilo prvi put da smo imali dva slobodna dana jer obično je slobodan bio samo petak. „San Giovanni Rotondo se nalazi u blizini Barija. Zašto ne bismo otišli posjetiti onog svetog fratra?“ reče Amendola.
Ispovijed kod Padre Pija i uslišana molitva
(…)
Odlučili smo ostati i hodati oko samostana nadajući se da ćemo ondje negdje susresti Padra Pija. Budući da su meni na umu bile samo šale, smišljao sam pošalice i dok sam obilazio samostan. Tog četvrtka poslijepodne Amendola i ja smo očito stvarali veliku buku svojim smijehom i galamom da je iz crkve izašao jedan fratar, koji nam je izgledao poput diva, te rekao: „Zbog vaše galame danas ne mogu ni moliti! Što vi želite?“
„Oče, mi smo dva siromašna glumca.“
„Svi smo mi siromašni.“
„Idite i pripremite se“
„Željeli bismo se ispovjediti kod Vas“, nadodah pokušavajući opravdati naše zadržavanje oko crkve. „Idite i pripremite se“, odgovori im Padre Pio. „Dođite mi na ispovijed sutra ujutro nakon Mise.“
(…)Nakon što je Misa završila, odoh na ispovijed. Padre Pio nije dao ni da progovorim. Ipak, on je znao sve o meni. Tražio je da mu obećam da ću promijeniti svoj način života te mi je dao odrješenje. Nisam imao hrabrosti išta tražiti od njega, ali u sebi sam neprestano ponavljao: „Oče, pomozite mi pronaći posao u blizini doma. Radit ću u trgovini ako treba, samo da mogu živjeti zajedno sa svojom djecom.“
Osobno sam bio potpuno nepoznat u tim krugovima, ali iz meni nedokučivih razloga, tu sam ulogu dobio upravo ja
Vratio sam se u Bari i nakon toga u Rim. Ondje se počinjao snimati film Addio Giovinezza. U ono su vrijeme uloge dodjeljivane posredstvom Ministarstva kulture. Za ulogu Leonea u tom filmu već su bila predložena četvorica poznatih glumaca(…) Osobno sam bio potpuno nepoznat u tim krugovima, ali iz meni nedokučivih razloga, tu sam ulogu dobio upravo ja. No nije sve stalo na tome. Nakon toga sam snimio više od 106 filmova, sve jedan za drugim. Sada sam bogat i slavan. Kupio sam kuću i živim sa svojom djecom kao što sam oduvijek želio.
Prekršeno obećanje
Padre Pio je Campaniniju rekao da treba promijeniti način na koji živi, ali glumac to nije učinio. Slava i bogatstvo su loše djelovali na njega. „Vodio sam raskalašen život. Upuštao sam se u nedopuštene veze. Nisam išao na Misu i nisam želio da mi itko spominje molitvu“, prisjeća se. „Ipak, osjećao sam krivnju. Po zagovoru Padra Pija moja je molitva bila uslišana, ali ja sam ga prevario. Iz tog se razloga više nisam želio vraćati u San Giovanni Rotondo.“
On nam predlaže da se nas dvoje za to duhovno pripremimo jer bi nas tom prilikom želio pričestiti
(…)Jedne sam se večeri vratio kući kada mi supruga reče: „Danas je navratio naš župski kapelan i predložio nam je da kuću posvetimo Presvetom Srcu Isusovu. Dogovoreno je da će svečanost posvećenja biti 8. siječnja. On nam predlaže da se nas dvoje za to duhovno pripremimo jer bi nas tom prilikom želio pričestiti.“ To je u meni stvorilo veliku nelagodu. Zbog života kakav sam živio, nisam mogao primiti pričest, ali moja supruga i moja kćerkica bile su uporne i više nisam mogao pronaći nijednu ispriku da se izvučem iz te situacije.
Novi čovjek
Ujutro 6. siječnja 1950., na blagdan Bogojavljenja, hodao sam Rimom sav nemiran i nesretan te se nekako dogodilo da sam ušao u crkvu svetoga Antuna u ulici Via Merulana. Crkva je bila puna ljudi koji su ondje pratili Misu. Vidio sam da nekoliko ljudi stoji u redu za ispovijed. Ljudi su me prepoznavali i znatiželjno me promatrali. Na vratima ispovjedaonice bijaše stakleni prozor tako da sam mogao vidjeti da unutra sjedi debeljuškasti svećenik. Pomislih tada: „Ovaj voli pojesti više nego ja. Nikad mu ne bih mogao reći svoje grijehe.“
Upravo u tom trenutku taj svećenik ustade i krene ravno prema ispovjedaonici u kojoj je bio onaj debeljuškasti svećenik, koji tada iziđe iz ispovjedaonice i prepusti mjesto ovome mršavome
U tom sam trenutku ugledao drugog svećenika koji moli pred raspelom. Ovaj je djelovao ispijeno, a na licu mu se jasno vidjelo da mnogo trpi. „Ovaj mi svećenik djeluje kao mistik. Mislim da bih njemu mogao otvoriti dušu“, pomislih. Upravo u tom trenutku taj svećenik ustade i krene ravno prema ispovjedaonici u kojoj je bio onaj debeljuškasti svećenik, koji tada iziđe iz ispovjedaonice i prepusti mjesto ovome mršavome. Bio sam zbunjen, ali sam samoga sebe uvjeravao da pored tolikih ljudi ne mogu čekati svoj red. U tom mi se trenutku obrati čovjek koji je stajao u redu tik do ispovjedaonice i reče: „Izvolite, gospodine“. Tako se nađoh na koljenima u toj ispovjedaonici.
Ponovni susret s Padrom Pijom
Izišao sam odande pola sata kasnije, a niz lice su mi se slijevale suze. Osjećao sam se kao novi čovjek. Proslavio sam to sa svojom obitelji. Radosno sam sudjelovao u obredu posvećenja naše kuće Presvetom Srcu Isusovu te sam se tom prilikom pričestio. Odlučio sam posjetiti Padra Pija i javiti mu da se moj život promijenio. Budući da sam već ispovjedio svoje grijehe iz prošlosti, mislio sam da mu više nemam što reći. No, kada sam ušao kod njega u ispovjedaonicu, on mi reče: „Počni od 1936. godine“.
„Ali ispovjedio sam se prije nekoliko dana“, usprotivih se.
Rekao mi je da sam kukavica ako se sramim ispovjediti grijehe, a nije me bilo sram njima vrijeđati Isusa
„Rekoh ti da počneš od 1936.“, reče mi Padre Pio oštrim glasom. Rekao mi je da sam kukavica ako se sramim ispovjediti grijehe, a nije me bilo sram njima vrijeđati Isusa.
Ta je ispovijed potpuno promijenila moj život. Kada sam završio, Padre Pio me je zagrlio i poljubio. Dao mi je krunicu potičući me da je često molim. Tada nadoda: „Uvijek ću biti uz tebe“. Nije bilo lako održati to obećanje, ali jako sam se trudio. Otada ni jednog dana nisam propustio otići na Misu.“
Campanini je otada redovito posjećivao samostan u San Giovanni Rotondu. „Padra Pija smatram svojim zaštitnikom“, rekao mi je.
Pozivamo vas na hodočašće Padre Piju, detalje pogledajte ovdje.
Ulomak iz knjige „Padre Pio – čovjek nade“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
