Foto: Screenshot
Bio sam na vrhuncu uspjeha. Posjedovao sam velike luksuzne američke limuzine. Novinari su me nazivali „začin talijanskog filma”, jer sam se pojavljivao u svim filmovima, ništa mi nije nedostajalo. No, bio sam moralno uništen, prazan, razočaran, umoran i veoma tužan. Zavidio sam onima koji su imali hrabrosti oduzeti si život. Jedne večeri, kada sam stigao kući, moja mi supruga reče:
„Kod nas je bio kapelan naše župe i zatražio je da svoj dom na dan 8. siječnja posvetimo Presvetom Srcu Isusovu. Kapelan nam je preporučio da se pripremimo kako bismo se svi zajedno mogli pričestiti”. Kapelanov me posjet prisilio na razmišljanje. Nisam se mogao pričestiti zbog života kojim sam živio. No, moja je malena kći insistirala, supruga također. Nisam znao koji izgovor izmisliti.
Carlo Campanini u filmu iz 1958. godine | Foto: Screenshot
Slučajno ušao u crkvu
Ujutro 6. siječnja, na Sveta tri kralja, dok sam lutao ulicama Rima nemiran i tužan, slučajno sam ušao u crkvu sv. Ante, u rimskoj ulici Merulana. Bilo je mnogo ljudi koji su nazočili misi, a nekolicina je stajala u redu za ispovijed. Mnogi su me prepoznali i znatiželjno su me pogledavali. Ispovjedaonica je imala staklena vrata kroz koja se moglo vidjeti debelog fratra rumena lica. „Taj voli dobro pojesti, poput mene”, rekao sam sebi. „Ne želim njemu povjeriti svoje grijehe”.
U tom sam trenutku vidio drugog redovnika koji se molio pred raspelom. Bio je iscrpljen. Njegovo je lice bilo označeno trpljenjem. „Ovaj ostavlja dojam mističnosti, njemu bih mogao otvoriti dušu”, pomislio sam. U tom je trenutku redovnik ustao i otišao ravno u ispovjedaonicu u kojoj se prije nalazio onaj debeli, i zauzeo njegovo mjesto. Ostao sam zbunjen, ali brzo sam se umirio, govoreći sâm sebi:
>> Novi termin hodočašća Padre Piju, s polaskom iz Zagreba
>>> POLAZAK IZ MUNCHENA Prijavi se na četverodnevno hodočašće Padre Piju s Kristoforima
„Pogledaj koliko je ljudi u redu pred tobom, ti ne možeš tako dugo čekati”. I prije nego što sam završio taj razgovor sa sâmim sobom, čovjek koji je stajao prvi u redu za ispovijed, obratio mi se rekavši: „Izvolite, gospodine”. Našao sam se na koljenima u ispovjedaonici. Izašao sam nakon pola sata, lica oblivena suzama. Osjećao sam da sam druga osoba.
Rekao sam ti da kreneš od 46-e”, zagrmio je, dodajući kako se kukavički sramim priznati grijehe, a nisam se sramio vrijeđati Isusa.
Vratio sam se kući s radošću i pričestio sam se. Odlučio sam otići k Padre Piju i reći mu kako sam se uspio promijeniti. Budući da sam se na Bogojavljenje ispovjedio onom fratru u crkvi sv. Ante u Rimu, mislio sam kako njemu ne moram ponovno ispovijedati grijehe. No, ulazeći u ispovjedaonicu u kojoj je bio Padre Pio, čuo sam ga kako mi govori:
„Započni od 1946.”
„Ali, Padre, ispovjedio sam se prije nekoliko dana”, prosvjedovao sam.
„Rekao sam ti da kreneš od 46-e”, zagrmio je, dodajući kako se kukavički sramim priznati grijehe, a nisam se sramio vrijeđati Isusa. Ta je ispovijed u potpunosti promijenila moj život. Na kraju me Padre Pio zagrlio i poljubio. Dao mi je krunicu preporučujući da često molim te je dodao: „Uvijek ću ti biti blizu”. Održati obećanja nije bilo lako, ali bio sam uporan. Otada nisam propuštao svakoga dan otići na svetu misu. Svaki sam slobodan trenutak provodio s Padre Piom. On mi je bio sve.
Foto: Screenshot
