Duhovnost

OBMANJIVANJE VLASTITOM 'VELIČINOM'

O. Augustyn Pelanowski o idealu ‘savršenosti’ koji nas udaljava od Boga „To je upravo slika zamke: Sotona u nama pobuđuje krivu – idealnu – predodžbu o samima sebi. Kada je iznevjerimo osjećamo gorak okus poraza i mučan osjećaj neuspjeha, bježimo od samih sebe, od Boga i od drugih…“

O. Augustyn Pelanowski o idealu 'savršenosti' koji nas udaljava od Boga

Foto: Shutterstock

 

Sotona iskušava čovjeka na svakojake načine, ali najznačajniji postupak je upravo taj – čovjeku usaditi visoke ambicije, probuditi megalomanske apetite, ucrtati visoke ciljeve i usaditi narcisoidne težnje, kako bi duša, kada sve to ne postigne, pala u ponor tuge, očaja i mržnje prema samom sebi. Sotona je zaveo Adama i Evu obećanjem kako će biti savršeni, božanstveni! Uvjerio ih je da će sve znati i sve moći kao Bog ako budu jeli sa stabla. Nakon što su jeli nisu bili u stanju podnijeti svijest o svojoj bijedi, skrili su se u grmlju.

„Istinsko sazrijevanje u svetosti počinje u pustinji“

Sakrili su se i od samih sebe. To je upravo slika zamke: Sotona u nama pobuđuje krivu – idealnu – predodžbu o samima sebi. Kada je iznevjerimo osjećamo gorak okus poraza i mučan osjećaj neuspjeha, bježimo od samih sebe, od Boga i od drugih. Skrivamo se u grmlju razočaranja i očaja. Tko visoko leti, nisko pada! Zanimljivo, nakon grijeha, zaodjeveni kožom i lišćem, Adam i Eva morali su napustiti raj, otići u pustinju. Bila je to za njih šansa realno sagledati same sebe. Jednako tako, Ivan odlazi živjeti u pustinju, obučen u kožu. I Isus počinje djelovanje nakon posta u pustinji. Istinsko sazrijevanje u svetosti počinje u pustinji.

Nitko ne sije zrnje na krovu, već duboko u zemlju, kako bi prvo u skrovitosti pustilo korijen, prema dolje, još dublje u zemlju. Tek kasnije biljka počinje rasti prema gore, u visinu. Prvo se razvija u dubini, u skrovitosti iskopane dubine! Bog je došao grešnicima, a ne pravednicima! Grešnik je čovjek svjestan svoga pada, poput zrna u dubini zemlje; onaj tko ne precjenjuje svoje mogućnosti niti obmanjuje svojom veličinom. Grešnik je pravedan ne zato što griješi već zato što je svjestan grijeha i osjeća poradi njega bol i kajanje. Isus nije veličao grijeh, već oporavljao grešnika od poniženja i očaja. Veća je radost u nebu zbog jednog obraćenog, nego zbog 99 pravednih. Isus je bio Mateju cariniku u gostima i jeo s grešnicima, što su mu farizeji uzeli za zlo. Bog ne voli grijeh, ali ljubi grešnika, odnosno čovjeka raskajanog i svjesnog svoje nesavršenosti.

„Znak istinskog obraćenja je…“

Koliko je gnjusnije od grijeha biti uvjeren u svoju veličinu. Upamti stoga da je On s tobom ako si grešnik. Želi te osloboditi od grijeha, pojednostaviti ti životni put kako ne bi lutao. On govori za sebe da je Put, i poziva učenike da ga slijede. Znak istinskog obraćenja je radost zbog malenosti. Kada čitam Bibliju stalno nalijećem na pohvalu poniznim i slabim ljudima, čak i poniženima i zgaženima do kraja. Tako je bilo s Davidom kada je trebao biti pomazan za kralja. Sva su ga njegova braća nadvisivala, u svakom pogledu. Kada je Samuel došao do njegove kuće, njega nije bilo, već je bio na paši, za stadom (1 Sam 16). Nije prvorođeni Kain, već Abel stekao naklonost u Boga, nije snažni i perfektni Jišmael, već slabiji i izrugivani Izak bio odabran od Boga. Nije savršeni i od oca ljubljeni Ezav, već povučeni i nježni Jakov postao Božji miljenik. Slijepi i prognani Tobija i ožalošćena Sara te njezini razočarani roditelji, a ne kralj Salmanassar ili Asarhaddon…

Ulomak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog Odlasci. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh