Objavljujemo sjajnu priču don Damira Stojića: Priču o jednoj jakni i dva događaja Salezijanac, don Damir Stojić podijelio je na svom Facebooku, na dan kada se spominjemo don Bosca, 31. siječnja, priču kako je shvatio njegovu veličinu. Iako je upisao srednju školu, „Don Bosco Secondary school", o njemu nije ništa znao, pa ni da je bio svećenik. U školi je dobio njegov životopis, ali ga je, očito nezainteresiran, odložio na najgornju policu svog ormara... Stajala je tamo sve do dva posebna događaja koja su ga potaknula da upozna sveca čitajući taj njegov životopis. „Ako vas zanima, upoznajte ga i garantiram da će vam Don Bosco ukrasti srce!”, poručio je za kraj. Objavu don Damira prenosimo u cijelosti:

Foto: don Damir Stojić, Facebook

„Danas, povodom blagdana sv. Ivana Bosca želim s vama podijeliti kada i kako sam shvatio njegovu veličinu.
Naime, kada sam 1987. upisao srednju školu „Don Bosco Secondary school”, nisam znao ništa o svecu po kojem se moja škola zove. Zapravo, nisam uopće znao da je Don Bosco svetac; čak sam mislio da se škole zove po nekom kanadskom biskupu ili vjerniku. Nisam znao da je „don” talijanski naziv za svećenika. Ja sam zaključio da je to skraćenica za Donald…

Bez obzira što nisam ništa znao o Don Boscu, bio sam ponosan na svoju školu. U duhu sjevernoameričke kulture nosili smo školske jakne, šalove, majice i dukserice posvuda. Nerijetko bi se dogodilo da se učenici čak i potuku u gradu kada bi naišli na učenike iz suparničke škole.

Prvi dan škole kao „prvaši” dobili smo „start paket”: rokovnik, pribor za školu, digitron, kalendar, krunicu i životopis sv. Ivana Bosca. Naravno, knjigu sam stavio na najgornju policu ormara u svojoj sobi i tek za nekoliko godina, nakon dva događaja koja ću vam sada prepričati, konačno sam pročitao knjigu…

Prvi događaj

… 1990. godine na školskom izletu u Montrealu. Dobili smo jedno slobodno popodne pa smo nas nekoliko prijatelja razgledavali grad. Sjeli smo u restoran na ručak. Nakon što smo pojeli, prišao nam je vlasnik i upitao nas zašto svi nosimo jakne „Don Bosco”. Rekli smo mu da smo iz Toronta i da se naša škola zove „Don Bosco”. Onda nam je ispričao svoju priču; kako je rođen u Kairu, u Egiptu, i kako je vrlo rano izgubio mamu i tatu te su ga don Bosco, odnosno salezijanci spasili od siromaštva. Kasnije je imigrirao u Kanadu i otvorio je restoran u Montrealu… Častio nas je ručkom samo zato što smo nosili naše „Don Bosco” jakne. Iako mi je bilo pomalo neobično što nas čovjek časti zbog Don Bosca, nisam o tome puno razmišljao. Važno je da smo besplatno ručali.

Drugi događaj

… Ljeto 1991. godine, na Svjetskom susretu mladih s papom u Czestochowi, Poljska. Bio sam jedan od 15 mladih torontske nadbiskupije od sveukupno 300 Kanađana koji su sudjelovali na ovom susretu. Kad smo stigli u Czestochowu grad je već bio pun hodočasnika, mladi su po ulicama šetali, pjevali i družili se. Prvu večer smo mi Kanađani izašli vani i šetali po gradu. Po našem običaju ponosno smo nosili naša školska obilježja: majice, kape i ljetne jakne. Ja sam imao na sebi svoju „Don Bosco” jaknu.

Onda se dogodilo nešto neobično. Svako malo grupica ljudi bi nam prišla i oduševljeno bi ponavljali „Don Bosco! Don Bosco!” Prstom bi upirali u moju jaknu i u svoje majice, kape ili bedževe koji su također nosili ime „Don Bosco”. Bili su to mladi iz Argentine, Brazila, Italije, Perua, Španjolske, Filipina itd. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je moja škola jedina koje nosi ime „Don Bosco”. Moji kanadski prijatelji su se čudili i pitali me tko je Don Bosco. Ja sam sramežljivo odgovorio da ne znam.
Čim sam se vratio doma uzeo sam životopis sv. Ivana Bosca s najgornje police ormara i konačno sam pročitao njegov život. Odmah sam shvatio zašto nas je čovjek častio ručkom u Montrealu i zašto me toliko ljudi u Poljskoj zaustavilo kada su vidjeli moju jaknu s natpisom „Don Bosco”.

Ako vas zanima, upoznajte ga i garantiram da će vam Don Bosco ukrasti srce!”, poručio je za kraj don Damir Stojić.

Book.hr