O značenju poljupca ili ‘svetoga cjelova’ Poljupcu pripada privilegirano mjesto u ljudskome životu. Darujemo ga određenim osobama, u sasvim određenim trenutcima i životnim okolnostima. Ne dajemo ga bilo komu, ne bilo gdje ili bilo kada. Ne dajemo ga svakomu na jednak način. Ni njegovo značenje nije uvijek isto.

Foto: Shutterstock

Budući da se poljubac posreduje usnama, s kojih izlazi dah života, njime se komunicira životna snaga. Poljubiti znači udahnuti život ili primiti dah života, dijeliti život u potpunomu zajedništvu i povjerenju

Poljupcu pripada privilegirano mjesto u ljudskome životu. Darujemo ga određenim osobama, u sasvim određenim trenutcima i životnim okolnostima. Ne dajemo ga bilo komu, ne bilo gdje ili bilo kada. Ne dajemo ga svakomu na jednak način. Ni njegovo značenje nije uvijek isto. Njegova značenja mogu biti iščitavana raznim ključevima i pristupima: psihološkim, antropološkim, kulturološkim, filozofskim, teološkim… I duhovnost ima što reći o poljupcu jer pobožnost rado rabi tu gestu kojom odaje čast i izriče odanost. Premda je gesta poljupca bitno kulturološki uvjetovana i oblikovana, pa ju susrećemo u polisemičnosti i mnogoobličnosti izričaja, valja reći da ona uvijek unosi u životnost odnosa. Uz nju se vežu teme života, ljubavi, odanosti, prisnosti, prisutnosti, iskazivanja časti i pozdrava… Budući da se poljubac posreduje usnama, s kojih izlazi dah života, njime se komunicira životna snaga. Poljubiti znači udahnuti život ili primiti dah života, dijeliti život u potpunomu zajedništvu i povjerenju. Povezanost poljupca s dahom života još je očevidnija u nekim kulturama – primjerice među nekim narodima u Australiji, na pacifičkim otočjima te na Aljasci – u kojima se »poljubac« izmjenjuje međusobnim dodirom nosa, dakle izmjenom životnoga daha. Životni dah na svojevrstan način »materijalizira« čovjekovu dušu pa prožimanje životnoga daha dviju osoba putem poljupca ide onkraj tjelesnosti i unosi u duhovno zajedništvo i blizinu. U nekim narodima u Indiji i ne postoji glagol ‘poljubiti’ pa se čin ljubljenja izriče glagolom ‘mirisati’. Tako se poljubac pokazuje kao olfaktivna gesta. Poljubac posreduje dah i ‘miris’ osobe.

Promišljajući dalje, pokazuje da je Krist po otajstvu utjelovljenja dao čovjeku poljubac, tj. sjedinio se u potpunosti s njime te, uzevši ljudsko tijelo, udahnuo u njega svoj dah tako da su postali ne samo jedno tijelo nego i jedan duh

Razumijevanje poljupca kao primanja životnoga daha posebice se susreće kada je riječ o poljupcu kojim čovjek stupa u zajedništvo s božanskim, s transcendentnim. Božja blizina i prisutnost doživljavaju se kroz primanje njegova božanskoga daha, zajedništvo s njime prolazi kroz sliku »božanskih zaruka«, pa je i Božji poljubac metafora koja izriče njegovo očitovanje i komuniciranje čovjeku. Na tu misao možemo nasloniti i alegorijsko tumačenje stihova iz Pjesme nad pjesmama (uz napomenu da se takvo tumačenje danas sve više napušta te općenito prihvaća izvorno značenje pjesme o snažnoj zaručničkoj ljubavi): »Poljubi me poljupcem usta svojih.« (Osculetur me osculo oris sui; Pj 1, 2). Tumačeći taj stih, Vilim iz Saint-Thierryja († 1148.) ističe da izvanjsko sjedinjenje tijelâ u poljupcu rađa nutarnjim sjedinjenjem i zajedništvom disanja. Promišljajući dalje, pokazuje da je Krist po otajstvu utjelovljenja dao čovjeku poljubac, tj. sjedinio se u potpunosti s njime te, uzevši ljudsko tijelo, udahnuo u njega svoj dah tako da su postali ne samo jedno tijelo nego i jedan duh. Isti pisac na jednome drugom mjestu pojašnjava da upravo snaga ljubavi koja je u čovjeka udahnuta rađa novom spoznajom (Amor ipse intelectus est.). Tim mislima nadahnut, papa Benedikt XVI. propituje vjerničku misao: »Nije li istina da istinski poznajemo samo onoga koga ljubimo i ono što ljubimo!? To vrijedi prije svega u spoznaji Boga i njegovih otajstava, koji natkriljuju mogućnost shvaćanja našega uma: Boga se upoznaje i Boga se ljubi!« (Nagovor na općoj audijenciji, 2. prosinca 2009.). Tko je spoznao Boga uistinu može reći: »Njegov je poljubac na meni. Njegov je poljubac beskrajna radost, objava njegova otajstva, nedjeljivo sjedinjenje božanskoga svjetla i prosvijetljene duše.« (sv. Bernard iz Clairveauxa).

Poljubac, kao dodir usana i susret životnoga daha, vodi i k jednom novom značenju. Religijski pojam adoratio, koji u izvedenom značenju prevodimo kao poklonstvo ili klanjanje, u izvornom je smislu »čin usana« (ad os/oris), a ne koljenâ. Približiti se usnama božanstvu, odnosno usnama iskazati čast svetome mjestu, predmetu ili slici, znači primiti dah božanskoga, postati dionikom božanskoga života

Poljubac, kao dodir usana i susret životnoga daha, vodi i k jednom novom značenju. Religijski pojam adoratio, koji u izvedenom značenju prevodimo kao poklonstvo ili klanjanje, u izvornom je smislu »čin usana« (ad os/oris), a ne koljenâ. Približiti se usnama božanstvu, odnosno usnama iskazati čast svetome mjestu, predmetu ili slici, znači primiti dah božanskoga, postati dionikom božanskoga života. Poklonstvo je uvijek čin predanja duše pa je svako tumačenje poklonstva samo u dimenziji geste tijela (proskynesis) ograničavanje njegova značenja i izvornoga smisla. Adoracija je sudisanje s Bogom, udisanje njegovoga daha, otvaranje duše Bogu kako bi mogla disati njegovim dahom. Iz takvoga je shvaćanja, bliskoga židovskoj mistici, u talijanskome jeziku nastao izraz »morire nel bacio del Signore«, »umrijeti u Božjem poljupcu« (koji bi odgovarao našemu »umrijeti u Božjoj milosti«). Izraz svjedoči vjeru da čovjekov život po smrti prelazi u božanski život. Slično pripovijeda i židovski Midraš: Bog je nakon razgovora s Mojsijevom dušom na njegove usne utisnuo poljubac te on »umrije na Gospodinovim usnama«. Umrijeti u Božjem poljupcu, uroniti po smrti u dah vječnosti, u božanski život, nije li sav smisao čovjekova života?

Prvi Božji poljubac svijetu

Sam biblijski opis nastanka života metaforički govori u Božjemu udahnuću životnoga daha u stvorenu materiju. To je prvi Božji poljubac svijetu. I čovjek je rođen iz toga poljupca. Roditeljska radost života iskazuje se ponajprije poljupcem. Nakon iščekivanja i porođajne boli, prvi susret majke s djetetom obilježen je poljupcem. To je prvi dodir sa svijetom. Taj prvi poljubac ne komunicira tek pozdrav ili radost, nego i sam život. U tome smislu neki nastoje i sam nastanak poljupca u ljudskome iskustvu promatrati u povezanosti s prvim životnim hranjenjem (dojenjem). Poljubac jednako dolazi i na kraju života. Utisnut u lice umirućem ili beživotnom tijelu, govori o pozdravu i rastanku, ali i o životu samom, o ljubavi koja nastavlja čuvati odnos, svjedočeći spomen u kojemu odnos i dalje živi.

Poljubac, kao gesta koja se komunicira usnama, otkriva i objavljuje samu osobu. Poljubiti nekoga znači pustiti ga u svoj životni prostor onkraj granica tijela, dopustiti mu da zaviri u našu intimu te postane dio našega nutarnjega života. Usne, naime, objavljuju ono što osoba uistinu jest (M. di Benedetto). One otkrivaju nutrinu, »kakvoću srca«. U Svetome pismu čovjeka se prosuđuje po njegovim usnama: one su varljive, prijevarne, dvolične, neiskrene, lažljive, laskave, mogu skrivati nutarnju zloću i zle namjere srca, ali one su i iskrene, pravedne, istinite, istinoljubive.

U vrijeme svoga dolaska, naviještaju proroci, Bog će narodu dati »čiste usne« (Sef 3, 9) i »novo srce« (Ez 36, 26). Usne su više od govora

U vrijeme svoga dolaska, naviještaju proroci, Bog će narodu dati »čiste usne« (Sef 3, 9) i »novo srce« (Ez 36, 26). Usne su više od govora. Poljubac, stoga, pretpostavlja ustuk riječi. Riječ mora utihnuti da bi usne dale iskren poljubac. On komunicira u suzvučju šutnje. Po poljupcu tako progovara srce, iznoseći i darujući čovjekovu nutrinu. Kod iskrenoga se poljupca čak i oči sklapaju jer srce vidi dalje. Ako su pogled i dodir osjeti kojima percipiramo vanjštinu, poljupcem idemo dalje od dodira. Usne su uvijek organ nutarnjega proživljavanja i dodira. Zato katkada, pogođeni izvanrednim prizorom, čuđenjem i divljenjem, kad se prepustimo nutarnjem osjećaju, znademo blago sklopiti oči i pri tom vrhove prstiju prisloniti na usne, zatvoriti ih, kako bi nas doživljaj u potpunosti zahvatio i proniknuo iznutra.

Živodajna i duhovna dimenzija poljupca otvorila je vrata poljupcu i u kršćanskoj liturgiji. Liturgijska ga tradicija poznaje ponajprije kao »bratski cjelov« (osculum pacis) iskazan u znak zajedništva i mira među vjernicima. No, njemu pripada i posebno obredno značenje u nekim liturgijskim slavljima: udijeljen novokrštenicima izricao je radost primanja u zajednicu vjernika, a davali su ga biskup (kod pomazanja krizmom) te čitava zajednica vjernika (na početku euharistijske službe); u liturgiji pomirenja pokornika poljupcem se komuniciralo ponovno primanje u puno zajedništvo Crkve; poljubac označava i povjeravanje posebne službe u Crkvi (u liturgiji svećeničkoga i biskupskoga ređenja); poljubac je nekoć bio vlastit i obredima ukopa (kako svjedoči Pseudo-Dionizije), a ponegdje i liturgiji sakramenta ženidbe (hispanska liturgija); u slavlju euharistije, osim u gesti bratskoga cjelova, susrećemo ga u iskazivanju časti oltaru (na početku i na kraju slavlja) te kod iskazivanja časti Evanđelistaru u liturgiji Riječi. Tim je gestama potrebno vratiti svu širinu značenja koje se iščitava iz antropološke danosti poljupca te iz bogate kršćanske tradicije.

Autor: Ante Crnčević

Prenosimo s dopuštenjem iz časopisa ‘Živo vrelo’ 12-2013.