Kada mi je Saša prije gotovo četiri godine prvi put odsvirao „Večernji susret” na klaviru, naježio sam se. U mom je slučaju to znak da sam osjetio nešto izuzetno, snažno i moćno. Tako je bilo nekoliko puta, uvijek kada bi se Saša sjetio da je nekome odsvira.

„To moramo snimiti!”

„Moramo to snimiti, Sale!” rekao sam mu više puta. „Budemo, jednom…” odgovorio bi mi.

A onda ga je prošloga ljeta, krajem kolovoza, upravo za vrijeme probe našeg „Tria Fidelis”, nazvao Josip Lončar i upitao bi li mogao uskočiti kao klavirist na slavljenju u Čapljini. „Može”, rekao je on nakon što je provjerio raspored. „Trebate li možda i gitarista?” upitao je onda smješkajući se i gledajući u mene. „Ako zna svirati, dobrodošao je!” odgovorio je Josip.

I tako smo nas dvojica prvi put zasvirali s Kristoforima. (Tjedan dana kasnije ja sam postao i njihovim članom). Nakon slavljenja ostali smo još malo na bini kako bismo usporedili repertoare, i onda je Saša Mihaeli i Rajku odsvirao „Večernji susret”. Reakcija je bila slična mojoj: „To moramo snimiti!”

U međuvremenu je Saša pronašao podatak o autorici pjesme, s. Mariji Angeli Šustek, koja je bila poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Tu je pjesmu, originalnog naziva „Vapaji Isusu”, napisala 1951. godine, u jeku progona koji je vršila mlada komunistička vlast u tadašnjoj poslijeratnoj Jugoslaviji. Tekst je objavljen nakon njezine smrti, 1961. u časopisu „Ljiljan bašča” na str. 26.

Suze…

Šest mjeseci poslije, kad su stvari sjele na svoje mjesto, rekli smo: „Sad ili nikad!” Našim smo Kristoforima rekli da imamo autorsku pjesmu koju bismo htjeli snimiti i oni su se s tim odmah složili: „Snimajte!” Saša je pjesmu snimio „usuho” na klaviru, i poslao mi da skinem akorde, kako bismo je idući dan mogli odsvirati ostatku benda na probi. Taj zadatak nisam uspio obaviti istu večer jer bi, kada bih pustio pjesmu, suze same krenule. I tako nekoliko puta. A u ušima se pojavio zvuk gudačkog kvarteta… Ta se ideja kasnije svima svidjela pa smo ju odlučili i provesti u djelo. Rajko je pjesmi dao konačan oblik. Zamolili smo Nataliju Halužan, Martinu Pavliš, Martinu Pustički i Ivu Mihalj za suradnju, i one su rado pristale. Prof. M. Pavliš je raspisala dionice i aranžman je bio spreman. A kad smo stigli na probu s gudačima, i kad je Mihaela čula zvuk violina, dogodilo joj se isto što i meni nekoliko dana ranije – nije mogla zaustaviti suze…

Osjećaji tjeskobe i muke, ali i ufanja u Božju ljubav

Pjesmu smo snimili u studiju Grgura Sesara na Jarunu – jedno prijepodne je snimao bend i vokali, a jedno poslijepodne gudački kvartet. Grgur je izvanredno obavio produkcijski dio posla, uz naše sitne intervencije.

A onda je ‘pala’ ideja i da se snimi i video. Odlučili smo se za Andreja Bunića, koji je ranije snimao video za Mlade Kristofore. On je poslušao pjesmu i odmah pristao. Snimao je s Ivanom Lovrićem na Mariji Bistrici, u kapelici franjevačkog samostana u zagrebačkoj Dubravi te na Sljemenu.

U dogovoru s Laudato TV-om video je premijerno pušten u eter u subotu 1. travnja a dva dana ranije pjesma je bila promovirana na HKR-u u emisiji „Sacro ritam” Slavka Nedića.

Iskreno se nadam da smo glazbom uspjeli prenijeti emocije s. Marije Angele, i da se slušatelj može poistovjetiti s osjećajima tjeskobe i muke, ali i ufanja u Božju ljubav.