NOVO! Bolovao je od neizlječive kožne bolesti, školski kolege zvali su ga ‘zombi’ – sve dok ga Bog nije čudesno ozdravio „Vjerujem da se veliki proboji sastoje od mnogih iskri nade, makar se one isprva čine neznatnima.“ (Alexander Egger)

Foto: B.R.; LM Design

Jedan od najtežih slučajeva oboljelih od neurodermatitisa u Njemačkoj i Austriji

Njegovi su ga razredni kolege zvali zombi. Alexander Egger slovio je za jedan od najtežih slučajeva oboljelih od neurodermatitisa u Njemačkoj i Austriji. Prvih 17 godina svoga života proživio je bez nade u ozdravljenje. Isprobao je brojne terapije, no većeg poboljšanja nije bilo.

Sav očajan, jednog se dana uspinje na strmi obronak. Želi skočiti. Uto se prisjeća tajanstvenog susreta iz djetinjstva, i odustaje od te kobne namjere.

Obraća se Bogu i postupno u potpunosti ozdravlja!

Danas mnoge ljude ohrabruje da ne odustanu, da pokažu volju za životom i da, s punim povjerenjem u Boga i s pozitivnim stavom, krenu ususret životu sa svim njegovim usponima i padovima.

Foto: privatna arhiva

Iz knjige

Na neki način sam u djetinjstvu i mladosti bio podvojene prirode. S jedne strane bio sam radostan, optimističan, pun života – to mi je bilo urođeno. A s druge strane bio sam tužan, agresivan i depresivan dječak – to je stanje bilo uzrokovano bolešću. (…)

Nitko me nije smio vidjeti – pa ni ja sam sebe

Kad bih bio na rubu snaga, zaključao bih se u sobu i navukao zastore. Moja topla, udobna soba bila je moje utočište. Surovu stvarnost, stres i pritisak ostavio bih vani, pred vratima. Nitko me nije smio vidjeti – pa ni ja sam sebe. Onda bih u jednom trenutku, u samoći svoje sobe iscrpljen zaspao. Nekad sam po danu znao odspavati po 14 sati. Ako nisam spavao, čitao sam, bježao u svijet knjiga i na trenutak zaboravljao svoje probleme. Naročito me je zanimala psihološka literatura. S 12 godina čitao sam knjige Sigmunda Freuda. Znao sam da život nije pravedan. Bio sam osjetljiv na pitanja o smislu, patnji i beskonačnosti postojanja. Želio sam shvatiti ljude i razumjeti zašto se uopće razbolijevaju. Možda moja bolest ima duhovne uzroke? pitao sam se. (…)

Stalno sam zapitkivao Boga: „Zašto ja?“

Stalno sam zapitkivao Boga: „Zašto ja?“ Očito se Bogu nije žurilo odgovoriti mi, a kamoli svratiti pozornost na moju bolest, pa sam sâm odgovarao na ta pitanja: „Možda moram nešto naučiti iz svega toga“. Onda bih se dalje pitao: „Ali zašto u ovakvoj mjeri?“ Opet nije bilo odgovora. Ali i nikakav odgovor je odgovor. Očito taj Bog ne reagira. Od dobrostivog Boga iz mog djetinjstva postao je nepravedan i bešćutan Bog – sudac koji sjedi na oblaku i „stišće“ palac gore samo onda kad mu se tko ili što svidi, kao što mi to radimo na Facebooku. Mene očito nije lajkao. (…)

Kako razumjeti da su moje molitve odavno uslišane?

Kasnije sam slušao mnoga predavanja koja su trajala satima, ali ono što mi je ta žena poručila u nekoliko sekundi taknulo me je više nego milijun riječi. Njezinu sam poruku u mislima prelazio bezbroj puta. Što li je mislila pod tim da još nisam spreman? Kako razumjeti da su moje molitve odavno uslišane? Pa i dalje sam bio bolestan! Je li nešto u mom unutarnjem stavu priječilo ozdravljenje? Ako da, što to? Kako to promijeniti? (…)