Foto: Monika Gniot, Shutterstock

Ne znamo za koga postojimo?

Mnogi ljudi u svojim životima osjećaju egzistencijalnu prazninu, samoću koja graniči s očajem, nedostatak čiste osjećajnosti. Abraham Maslow odredio je to psihičko i duhovno stanje suvremenog čovjeka kao iskustvo ponora. Ljudi ne znaju kako živjeti, za što i za koga. Drugim riječima, znaju da postoje, ali ne znaju za što i za koga. Kao da postoje nikada zasvirane note. Samo iskustvo ljubavi u nama može probuditi radost postojanja. Ateisti su pesimisti koji nemaju nikakvu perspektivu osim očekivanja smrti. Da bi se imala optimistična vjera u smisao života, potrebno je susresti ljubav koja dodiruje, grli, ljubi, ozdravlja i spašava.

Mi smo djeca Božja!

Ljudi rijetko doživljavaju osjećaje, znaju samo zloupotrebljavati, a ne poznaju ljubav, znaju samo žudjeti, a ne poznaju prijateljstvo, znaju samo iskorištavati, a ne poznaju zagrljaj, znaju samo napadati, a ne znaju posvetiti – zbog toga, uza sve, doživljavaju manipulaciju. Ljudski život nije proces disanja ni kemijskih reakcija. Čovjek nije biološka anomalija u svemiru. Nismo ni mehanizam ni predmet, već Božja djeca! Naša je domovina nebo, a naš Otac onaj na čijim se koljenima osjećamo kao na nebu. Znam da nikoga neću uvjeriti ako se sam tako ne osjećam – zbog toga želim reći da mi je dobro s Bogom već ovdje, na zemlji. Osjećam se sretno tijekom svete pričesti, kada znam da mi on oprašta sve grijehe tijekom ispovijedi i hrani me majčinom krupicom, ne manom u pustinji, već svojim Srcem u hostiji! U svojem srcu kušam njegove osjećaje. To je iskustvo ljubavi – euharistija.

Neka Bog svojom rukom podere naše ugovore s vragom, naše obveznice koje nas vežu za pakao, neka otare naše suze i neka nas zagrli do svojeg srca tako snažno da nas nitko i ništa od njega ne rastavi.

Treba biti u Njegovim rukama

Istinska se čovjekova egzistencija kotrlja vremenskim putem u neprestanoj borbi sa smrću, bolom, kušnjama sumnje, jednostavno, među suzama. Svakog se dana, kao što je napisao Miguel Unamuno, borimo sa smrću i na tom se zasniva život. Nitko u toj borbi za život sa smrću nije naš saveznik osim Sina Božjega, kojeg je Krstitelj predstavio kao prvog učenika, Božjeg Jaganjca koji će posvetiti svoj život da bi nas spasio od smrti. Apokaliptične vizije posljednje biblijske knjige nagovještavaju ga kao Jaganjca koji otire svaku suzu onih koji su se dali u njegove ruke: „I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ (Otk 7, 17) Isus će otrti svaku suzu s naših očiju? Svaku! Kad bismo samo bili u dohvatu njegove ruke! Treba biti u njegovim rukama! U međuvremenu mnogi traže ruke drugih i daju se u ruke koje nisu spremne biti ranjene, ali su spremne raniti, ukrasti, zadužiti, nasamariti, iskoristiti, naposljetku i osakatiti te ubiti, silovati i sablazniti. Zašto naša braća i sestre, koji ne idu u crkvu, štuju samo đavolske spone, ne tražeći Božje ruke? Zar nije pisano: „Dok živiš i dah je u tebi, ne dopusti nikomu vlast nad sobom.“ (Sir 7, 21)

Vjerovati Božjim rukama

A Bog? Može li se vjerovati Božjim rukama, može li im se predati i dopustiti zagrljaj? Zar zaista taru ljudske suze? Jesu li spremne biti ranjene da bi nas izliječile od rana? Prije nego što su ljudi izmislili to pitanje, prorok je Izaija na njega odgovorio: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53, 5)

Iz knjige „Josipov domˮ autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.