Foto: Rawpixel.com, Shutterstock
Normalno je…
Normalno je da su naša mjesta obilježena zvonicima, crkvama, oratorijima i samostanima.
Uzimamo zdravo za gotovo zvuk zvona koja više gotovo niti ne primjećujemo.
Normalno je da kršćanski blagdani označavaju prolaznost vremena, s nedjeljama, jakim liturgijskim vremenima, Božićem, Uskrsom, Duhovima…
Normalno je očekivati da netko u župnom dvoru otvori vrata i poželi nam dobrodošlicu. I da neka časna sestrica užurbano prolazi središnjom gradskom ulicom.
Normalno je da odrastanje naše djece prate sakramenti, od prve pričesti do krizme. Svima je gotovo normalno da se okupe u crkvi oko preminule voljene osobe na njezinu pogrebu.
Župa je, kao i župnik, dio urbanog krajolika.
Poput policijske postaje i pošte.
Naravno, sve je to jako lijepo.
POvezanost s Bogom
Ali koliko njih misli da je župa povezana s Bogom?
I da se na vjeronauku našoj djeci također predlaže da postanu učenici Gospodina Isusa?
Entuzijastičan župnik jedne pastoralne jedinice u Venecijanskoj biskupiji ispričao mi je sljedeće…
Kao i u partnerskoj vezi koja traje dugi niz godina, možda i jako dugo, zaboravlja se iz kojeg se razloga par vjenčao. To se dogodilo u našim zajednicama koje su naviknute da imaju kršćanstvo tako da su zaboravile čemu ono služi.
Entuzijastičan župnik jedne pastoralne jedinice u Venecijanskoj biskupiji ispričao mi je sljedeće:
„Već osam godina, najbolje što mogu, ovim zajednicama posvećujem svoje vrijeme i sav svoj trud. Svaki dan obilazim župne dvorove kako bih svima bio dostupan. Primam puno osoba i dobivam puno upita: prisjetiti se pokojnika za vrijeme mise, krstiti dijete, platiti koji račun obitelji koja živi u teškoćama…
Ali nitko me nikada nije tražio da mu govorim o Bogu, ili da ga naučim moliti, ili da mu pokažem put za rast u vjeri.
Nikada.“
Naravno, pomislit ćete, to je stoga što smo svi prošli intenzivan duhovni put i daleko smo napredovali na svom unutarnjem hodu.
Da, naravno.
Možda.
Crkva ne zna više razgovarati s dušama ljudi…
Ili se to, vjerojatnije, događa zato što Katolička crkva, u svojoj svakodnevnoj prisutnosti, ljudima ne djeluje kao zajednica u kojoj bi započeli duhovni put, ne doživljavaju je kao mjesto u kojem mogu doživjeti iskustvo Boga, ljubavi, oprosta, obraćenja.
Crkva ne zna više razgovarati s dušama ljudi.
Ne uspijeva više govoriti o Bogu.
Jer, možda, više ne uspijeva razgovarati s Bogom.
Budimo iskreni, ljudi često u tome ne vide nikakav problem, a vjera je kao onaj lijepi ukras koji imamo na polici s knjigama i kojeg se sjetimo tek kada brišemo prašinu.
Nadam se da pretjerujem.
No ne mislim da je tako.
Iz knjige „Ovce“ Paola Curtaza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.
Ako se želite osjećati kao dio obitelji Kristofora (onih koji donose Krista), možete skenirati kod za mjesečnu ili za godišnju uplatu ‘timarine‘.
Unaprijed zahvaljujemo i želimo iskrenu dobrodošlicu svim novim članovima obitelji (tima) Kristofori.
Želim donirati godišnju ‘timarinu’
Podržite naš rad
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
