Foto: Shutterstock
Ljubav prema misi održavat će se u mnogim pojedinostima…
Kako bismo primili plodove koje nam Bog želi dati u svakoj misi, moramo se pripremiti za sudjelovanje u liturgijskim obredima, osvijestiti što radimo, sa štovanjem i potpunom suradnjom.[1] „Nikad nemojte iz navike slaviti ili ići na Svetu Žrtvu, činite to s takvom predanošću kao da vam je to jedina misa u životu, znajući da je Krist, Bog i Čovjek, Glava i Tijelo uvijek prisutan i stoga je dakle zajedno s našim Gospodinom prinesena cijela njegova Crkva.“[2] Ljubav prema misi održavat će se u mnogim pojedinostima: točnosti kao znaku pristojnosti, brigom za naš izgled, načinom na koji sjedimo ili klečimo, naklonost i poštovanje u Božjoj prisutnosti kao znak vjere i ljubavi, osobito u trenutku posvećenja.
Misa je najveća zadovoljština koju možemo prinijeti Bogu. To je prilika da mu zahvalimo za sva dobročinstva koja smo primili, da molimo oprost za naše grijehe i da molimo za naše duhovne i materijalne potrebe.
Svatko od nas ima nešto što želi tražiti. Gospodine, ova bolest… Gospodine, ova žalost…
Svatko od nas ima nešto što želi tražiti. Gospodine, ova bolest… Gospodine, ova žalost…
Gospodine, ono poniženje koje ne mogu prihvatiti čak ni zbog ljubavi prema tebi… Čeznemo za blagoslovima, srećom i radošću za članove naših obitelji. Rastužuje nas sudbina onih koji su gladni i žedni kruha i pravde, onih koji podnose patnju osamljenosti, onih koji se na kraju života suočavaju sa smrću bez srdačnog pogleda ili pomoći prijatelja.
Grijeh je jad koji uzrokuje patnju i on je velika slabost svijeta koju moramo otkloniti. Razdvaja nas od Boga i ugrožava duše mogućnošću vječnog prokletstva. Kristova prvotna želja kad se na Kalvariji odrekao svojeg života bila je da dovede ljude vječnoj slavi u Božjoj ljubavi, a to treba biti i naša želja kad slavimo misu.[3]
Prinesimo se Isusu posredstvom Marije
Naša Gospa također nam može pomoći u sudjelovanju na misi:
Kako možemo biti dionici žrtve, a da ne spominjemo Majku Vrhovnog Svećenika i Žrtve i ne zazivamo je? Uloga Naše Gospe u svećeništvu njezina Sina za njegova života toliko je intimna da je ona zauvijek sjedinjena s vršenjem njegova svećeništva. Prisutna je na misi, kao što je bila prisutna na Kalvariji, a misa je produžetak Kalvarije. Pomogla je svojem Sinu na Križu prinošenjem Ocu. U žrtvi na oltaru, obnovi Kristove žrtve, pomaže Crkvi da prinese sebe u sjedinjenju s njezinom Glavom. Prinesimo se Isusu posredstvom Marije.[4]
Prinošenje je osobito prikladan trenutak da prikažemo svoje osobne prinose da se sjedine s Kristovom Žrtvom. Sve što činimo vrijedno je sve dok se prinosi na oltaru s Kristom koji je u isto vrijeme Svećenik i Žrtva.
[1] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dekret o liturgiji, br. 48.
[2] Sv. Josemaria Escrivá, Pismo, 28. ožujka 1955., u In Conversations with God (Razgovori s Bogom), 3. svezak.
[3] Sv. Josemaria Escrivá , In Love with the Church (Zaljubljen u Crkvu), 47-48.
[4] P. Bernadot, Our Lady in My Life (Naša Gospa u mom životu), 233. Usp. Fernandez, In Conversations with God (Razgovori s Bogom), 3. svezak, 688.
Iz knjige „Presveta euharistija. Naša Pasha i naš živi kruh“ o. Thomasa J. McGoverna. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
