Duhovnost

PUT SPASENJA

Nije svaka patnja Božja volja Ima mnogo onih koji se smatraju savršenima, te svoje križeve ne dovode u vezu sa svojim grijesima, slabostima i propustima, nego ih pripisuju volji Božjoj…

Josip Lončar: Upotrebljavamo li naslijeđenu moć da ljudi po našoj molitvi ozdravljaju?

Foto: Shutterstock


 

Često nam se sugerira da mi kršćani trebamo trpjeti jer je i naš Spasitelj trpio. Toliko puta slušamo propovijedi u kojima nam se govori da ćemo se po trpljenju spasiti, te da zato trebamo križeve koje imamo nositi s ljubavlju i bez mrmljanja. Pitam se zašto je onda Krist patio? Prema evanđelju, možemo se spasiti jedino po križu, ali ni u kom slučaju po svojem vlastitom križu, već po križu Isusa Krista. Zašto? Zato što je on bio nepravedno kažnjen, dok su naši križevi u većini slučajeva samo rezultat naše grešnosti, tj. pravedna kazna za naše grijehe. Danas ima mnogo onih koji se smatraju savršenima, te svoje križeve ne dovode u vezu sa svojim grijesima, slabostima i propustima, nego ih pripisuju volji Božjoj, kao da je Bog taj koji nas spašava našim patnjama.

„Vidio sam ljude koji su patili, bili oslobođeni od patnje i pronašli put spasenja…“

Isus, a i svi njegovi sljedbenici, oslobađali su ljude od patnje. Po toj teoriji oni su onemogućavali ljude da se spase. Apostol Ivan jasno kaže da mi trebamo živjeti onako kako je on živio, a ne prvenstveno umrijeti kako je on umro. Možemo dakle biti sigurni glede toga da Isus želi da mi živimo njegovim životom slave, tj. čineći djela čudotvorne Božje ljubavi, pa počnimo s time, a ako nas pozove da i umremo smrću sličnom njegovoj, zašto ne? Poznajem mnogo ljudi koji pate i to ih ne dovodi do spasenja, već umiru u gorčini. Vidio sam ljude koji su patili, bili oslobođeni od patnje i pronašli put spasenja. No nije bila patnja ta koja ih je dovela do Boga, već ih je Božje milosrđe patnje oslobodilo ili im otvorilo oči da shvate kako nije Bog taj koji želi da oni pate; obratno, Bog je taj koji je patio za njih. Ljudska patnja povoljno je tlo za sijanje Božjega milosrđa, ali bez sijanja tlo neće uroditi plodovima.

Udaljuje li nas patnja od blizine Božje, sigurno ne dolazi po Božjoj volji…

Promatrajući ljudsku patnju, primijetio sam da samo nekolicina ljudi pati po Božjoj volji. Ta ih patnja duboko sjedinjuje s Bogom. Jedan od njih rekao je kako čežnja za Božjom blizinom koju u patnji susreće daleko nadmašuje fizičku bol koju u patnji osjeća. Svako sjedinjenje s Bogom spašava, bilo kroz patnju – bilo kroz radost. Korijen patnje koja od Boga dolazi morao bi biti isti kao onaj koji je bio prisutan kod Isusa. Sva njegova patnja dolazila je od ljubavi prema nespašenom čovjeku. Tko osjeća ljubav prema nespašenim dušama, te duboku potrebu za njihovim spasenjem, sa sigurnošću može reći kako pati po Božjoj volji. Udaljuje li nas patnja od blizine Božje, sigurno ne dolazi po Božjoj volji. Budimo iskreni i priznajmo da smo grešni, te da je to najvjerojatniji uzrok naših patnji. Ako svoju patnju prikazujemo Bogu na nakanu za spas duša, a to nije stav našeg srca, već pokušaj nekakve duhovne “trgovine” s Bogom, upadamo u grijeh licemjerja i oholosti. Kad već želimo svoju patnju prikazati za nečije potrebe, priznajmo Bogu nesavršeni stav srca i tada ćemo izbjeći osudu i primiti blagoslov!

Upotrebljavamo li tu naslijeđenu moć da ljudi po našoj molitvi ozdravljaju?

 Kad vidimo dijete bolesno na smrt kojemu liječnici ne mogu pomoći, sjetimo li se da smo sinovi svemogućega Boga ili prođemo pokraj kao da to nema nikakve veze s nama? To što smo po sakramentu potvrde primili određene talente, ne zabrinjava nas puno. Upotrebljavamo li tu naslijeđenu moć da ljudi po našoj molitvi ozdravljaju ili smo i mi jedni od onih koji očekuju da Isus ponovno dođe i da ga ponovno razapnu umjesto nas? Možda smatramo da za to nismo odabrani? Ili mislimo da Bog želi da samo umremo kao što je Isus umro a da ne živimo kako je on živio. Ako smo djeca Božja, onda smo i odabrani − od Boga odabrani, no na nama je da i mi sami odaberemo. Ako naime ne budemo vruće čeznuli − kao što apostol Pavao kaže (usp. 1 Kor 14) − čitav ćemo život misliti kako nismo odabrani. Privodimo li ljude k spasenju?

Postoji izreka da onaj koji jednu dušu dovede do obraćenja, spašava svoju vlastitu dušu. Pitam se zašto bi trebalo stati na toj jednoj duši koju smo priveli spasenju. Ako vidim da sam mogao jednu dušu spasiti, normalno bi bilo da to činim i dalje.

Iz knjige „Karizma vjere – vjera je” autora Josipa Lončara. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

O knjizi „Karizma vjere – vjera je…”

„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo,

dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo.”
Heb 11,1

Bog nam je obećao da će nam ispuniti sve što ga s vjerom zatražimo! Kakva je to vrsta vjere, po kojoj nas Bog uslišava? Što nam o vjeri govori Biblija? Vrijedi li to Kristovo obećanje i za današnjeg čovjeka ili je bilo namijenjeno samo njegovim suvremenicima te posebno izabranim svecima? Što trebamo učiniti kako bismo zadobili tu vrstu vjere…?

Autor knjige ima dugogodišnje iskustvo takve vjere te je to iskustvo uspio prenijeti na mnoge druge vjernike. Kroz molitvu vjere i danas se događaju mnogobrojna čudesna obraćenja, oslobođenja i ozdravljenja!

Bog može postaviti i najbogatiji stol ispred nas, no ako mi taj stol ne ‘vidimo’ i ne znamo kako s njega ‘uzeti’, ostat ćemo gladni. Vjerom, zapravo, uzimamo ono što nam je Bog već dao!

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

  •  
  •  
  •  
  •  
Na vrh