Svjedočanstva

KAKVA JE TVOJA SLIKA BOGA?

„Nije mi to Bog učinio?“ Kada čovjek iskusi gubitak, bol i razočaranje u životu, nerijetko „zlo“ pripisuje Bogu – njegovoj volji. U takvim životnim trenucima nije teško povjerovati da Bog želi da čovjek pati jer nas na taj način nešto uči. U Evanđelju po Ivanu pronalazimo ove Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Jedino što nam ostaje je da se zapitamo: kakva je naša slika o Bogu? U nastavku pročitajte Melanienu priču…

Foto: Shutterstock


 

Gorko razočaranje

Prije nekoliko sam godina, održavši propovijed o tome kako bismo morali strastveno živjeti, razgovarao sa zdvojnom mladom ženom, Melanie.[1] »Izgubila sam žarku ljubav prema Bogu i životnu radost«, rekla mi je.

»Nekoć sam bila vatrena kršćanka i zalagala se za vjeru, ali prema Bogu više ne osjećam ništa i stalno sam potištena. Nekoć sam bez poteškoća mogla istrčati svaki maraton, a sada sam vrlo ukočena. Moj muž i ja bili smo vrlo bliski – ali sada smo gotovo stranci. U crkvi mi je prije bilo uzbudljivo, a sada se nasmrt dosađujem. Prije sam voljela čitati Bibliju i moliti se, ali sad mi je i jedno i drugo tegobno i naporno. Jednostavno, osjećam se mrtvom!«

»Nekoć sam bila vatrena kršćanka i zalagala se za vjeru, ali prema Bogu više ne osjećam ništa i stalno sam potištena. Moj muž i ja bili smo vrlo bliski – ali sada smo gotovo stranci. U crkvi mi je prije bilo uzbudljivo, a sada se nasmrt dosađujem… Nakon nekoliko sam minuta razgovora doznao da je sve krenulo po zlu prije otprilike četiri godine…«

Melanie je čeznula za životnom strašću o kojoj sam te nedjelje propovijedao. Željela je znati hoće li je ikada opet doživjeti. Nakon nekoliko sam minuta razgovora doznao da je sve krenulo po zlu prije otprilike četiri godine, kada je Melanie pri porodu umrlo dijete. Otkad je znala za sebe, Melanie je željela biti majka. Nije se udavala do kasnih tridesetih, pa su ona i njezin muž, kako bi preduhitrili biološki sat, nastojali da što prije zatrudni. Nakon tri godine neuspješnih pokušaja doznali su kako, zbog zdravstvenih okolnosti, vjerojatno nikad neće moći začeti dijete. Ali Melanieino je gorko razočaranje kratko trajalo jer je, začudo, ipak začela. »Smatrali smo to čudom«, rekla mi je. Trudnoća je dobro prošla, ali pri porodu je došlo do kobnih komplikacija. Pupkovina se omotala djetetu oko vrata i ugušila ga pri porodu. Njihovo se čudo pretvorilo u noćnu moru, a život se sveo na pitanje »Zašto?«, koje ih je neprekidno mučilo. Zašto bi im Bog podario čudo začeća, a onda im pri porodu oduzeo dijete? Zašto im se to dogodilo?

»Božji plan«

Još je teže bilo pitanje zašto Bog ne dopušta da Melanie opet začne. Njezin je biološki sat gotovo već otkucavao zadnje minute, jer su od tragedije protekle četiri godine. Nakon otprilike dvije godine borbe sa sumnjom i depresijom, Melanie i njezin muž potražili su odgovore na svoja pitanja od jednog biblijskog učitelja kojega je ona poznavala i cijenila. Odgovor koji su dobili bio je u skladu s teologijom s kojom je odrasla.

Kad je Melanie upitala kakvo je to dobro Bog mogao isplanirati kao posljedicu smrti njezina djeteta i toga što ga je izgubila, učitelj je rekao…

»Bog za sve ima razlog«, rekao joj je s čvrstim uvjerenjem učitelj. »U Božjoj providnosti nema slučajnih nesreća«, nastavio je. »Gospodin daje i Gospodin uzima; samo se morate pouzdati u to da Bog zna što radi i da uvijek čini najbolje. Njegova ruka udara; njegova ruka iscjeljuje. Samo se morate pouzdati u njega.« Kad je Melanie upitala kakvo je to dobro Bog mogao isplanirati kao posljedicu smrti njezina djeteta i toga što ga je izgubila, učitelj je rekao kako bi ona i njezin muž iz tog iskustva možda morali nešto naučiti. »Kad dođe pravi trenutak – a Božji je trenutak uvijek pravi – i kad naučite ono čemu vas Bog želi poučiti, možda će vas tada blagosloviti drugim djetetom«, rekao je. »Ili možda jednostavno nije njegova volja da imate djecu.« Melanie je taj savjet prihvatila kao biblijsku istinu. Osjećala je krivnju što joj je teško pouzdati se u „Božji plan“.

Zbog činjenice da je u njezinu životu sve krenulo po zlu, pa tako i njezin odnos s Bogom i s mužem, osjećala je još veću krivnju. Najprije me došla upitati zašto više nema životnog žara, ali kad smo nastavili razgovarati, zamolila me nešto drugo: da joj objasnim čemu je to Bog želi poučiti. Ako to bude znala, možda će dobiti drugo dijete i uspjeti popraviti sve što u njezinu životu ne valja.

Drukčije mišljenje

Kad mi je Melanie ispričala svoju priču, mislio sam da će mi srce prepući od žalosti. »Čekajte malo, da nešto razjasnimo«, rekao sam. »Vi biste morali vjerovati vam je Bog najprije dao silnu želju za djetetom, da vam je zatim darovao dijete i tim vas čudom učvrstio u vjeri da će vam ispuniti želju, a da je onda ubio dijete koje vam je dao?« »Pa da«, krotko je odgovorila Melanie.

»Melanie, vjeruješ li ti zbilja da je Bog u stanju ubiti dijete samo kako bi roditeljima očitao lekciju? I misliš li zaista da vam Bog ne želi dati drugo dijete dok ne naučite tu lekciju – iako vam ne želi reći što zapravo morate naučiti?«

»Zar je to nešto što bi učinio Bog koji vas voli?« upitao sam. »Možete li zamisliti Isusa da nekome takvo što učini?« Melanie je moje pitanje potpuno zaprepastilo. Vjerovala je da svi kršćani razmišljaju u skladu s teologijom u kojoj su odgajani i ona i učitelj kojega je pitala za savjet. »Kako to mislite?« upitala je. Uzeo sam je za ruku, pogledao je u oči i nastavio: »Melanie, vjeruješ li ti zbilja da je Bog u stanju ubiti dijete samo kako bi roditeljima očitao lekciju? I misliš li zaista da vam Bog ne želi dati drugo dijete dok ne naučite tu lekciju – iako vam ne želi reći što zapravo morate naučiti?« »Da; a vrijeme istječe i zato brzo moram otkriti što je to!« prekinula me Melanie očajničkim glasom. Kad je to rekla, rasplakao sam se. Obuzela me silna tuga zbog toga što ju je u takvo stanje zapravo dovela teologija. »Zar vam dobri, mudri učitelj, koji vas voli, barem ne bi rekao što morate naučiti?« Gotovo da sam mogao čuti kako se u njezinoj glavi okreću kotačići. Naposljetku je progovorila, kao da priznaje težak grijeh, pomalo srdito: »Iskreno rečeno, znam da se na Boga ne bismo smjeli ljutiti. Prije sam se bojala to priznati jer sam se bojala da mi on tek onda neće htjeti dati drugo dijete. Ali sve me to strašno ljuti! Jednostavno ne razumijem!« Zatim su iz nje, poput erupcije iz gejzira, silovito navrle sva srdžba i frustracija. Povukla je ruke iz mojih, zamahala njima po zraku i glasno se pobunila: »Bog i neodgovornim tinejdžerkama, i narkomankama daje djecu, ali ja moram najprije naučiti lekciju! Zbilja smo grozni ljudi, ako smatra da mi nismo dovoljno dobri za djecu, a inače ima tako niske kriterije!«

»Hoćete reći da mi to nije učinio Bog?«

Kad se ispuhala, rekao sam: »S obzirom na to kakvu predodžbu o Bogu imaš, Melanie, nije ni najmanje čudno što ti je s njim teško imati odnos žarke ljubavi. Ako smijem iskreno reći, to što su ti rekli zvuči poput kakve bolesne igre. Bog ti uzme dijete, a zatim ti odbija dati drugo dokle god nešto ne naučiš – ali ti ne želi reći što zapravo moraš naučiti. To u najmanju ruku nije slično mudrom učitelju punom ljubavi. Pa kako bi i mogla radosno živjeti za Boga o kojemu imaš takvu predodžbu?«

»Jedino što sigurno znam je to da se Bog potpuno objavio u Isusu Kristu. Kad gledamo njega, možemo vidjeti Božje srce. A zbog svega onog što znamo o Isusu, vjerujem da Bog zbog toga što ti se dogodilo tuguje čak i više nego ti, ako to možeš zamisliti.«

»Hoćete reći da mi to nije učinio Bog?« »Nemam nikakva razloga da u to vjerujem«, odgovorio sam. »Jedino što sigurno znam je to da se Bog potpuno objavio u Isusu Kristu. Kad gledamo njega, možemo vidjeti Božje srce. A zbog svega onog što znamo o Isusu, vjerujem da Bog zbog toga što ti se dogodilo tuguje čak i više nego ti, ako to možeš zamisliti.« Melanie me pozorno slušala. »Kad je ljude znala snaći nevolja, bez obzira je li bila riječ o tjelesnim ili duhovnim tegobama, ili o tome da su doživjeli kakvu tragediju, ne sjećam se da je Isus ikad smatrao kako ih je udarila Božja ruka. Naprotiv, sućutno je postupao prema ljudima koji trpe; odnosio se prema njima kao prema ratnim žrtvama. On je osjećaje Božjega srca iskazivao donoseći olakšanje trpećim ljudima. Melanie, znam da Gospodin silno voli tebe, tvojeg muža i vaše dijete, koje je umrlo. Znam da vas želi iscijeliti i obnoviti izobilni život u vama – umro je radi toga da biste ga mogli imati.« Moje su riječi dotaknule neku žicu duboko u njoj. Melaniein se gnjev pretvorio u suze, a zatim u glasne jecaje. Nekoliko je minuta neprestano plakala. Između jecaja stalno je pitala: »Nije mi on to učinio? Nije mi Bog to učinio?« Predodžba o Bogu koja je mučila Melanie četiri godine i koja je iz njezina života isisala svu životnu radost, počela se mijenjati.

Dakako da su Melanie i njezin muž poslije toga imali još mnoštvo pitanja, na koja je s vremenom valjalo odgovoriti – s tim sam se pitanjima uhvatio ukoštac i u ovoj knjizi. Ali temelji za promjenu u njihovu životu bili su postavljeni. Njih će dvoje naučiti prosudbe o Bogu donositi gledajući Isusa Krista. Iako bol za izgubljenim djetetom neće proći, njih će dvoje s vremenom opet naučiti radosno živjeti za Krista.

 

Iz knjige „Je li Bog kriv?“ autora Gregoryja A. Boyda. Izdavač: Stepress

[1] Imena i pojedinosti o ljudima koje sam poznavao i koji se u knjizi spominju izmijenjeni su, kako bi se sačuvala anonimnost tih osoba.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh