Foto: Shutterstock

Posljednjih se dana mnogo promišlja o pročišćenju vjere pa su se u medijima ponovno pojavile riječi koje je svojedobno izrekao papa u miru Benedikt XVI., tada otac Joseph Ratzinger. Naime, on je predvidio da će Crkva morati proći mnoga pročišćenja kako bi ostala sjedinjena s Kristom.

Nekad se nažalost dademo zavesti i sablazniti zbog poteškoća, što nas na kraju može potpuno udaljiti od Boga

Ta izjava postaje još zahtjevnija (jer pročišćenja ionako nikada nisu lagana) utoliko što ju ozbiljnije uzimamo na razmatranje nakon velikih posrnuća. No spoznaja da je Zlo stvarni entitet, biće koje želi uništiti svaki utjecaj milosti i rasta u nama i kojem se moramo htjeti oduprijeti, ipak može postati katalizator za proces pročišćenja vjere, u kojemu učimo kako nas treba sablažnjavati sâmo zlo, ali ne i poteškoće koje susrećemo na našem putu. Nekad se nažalost dademo zavesti i sablazniti zbog poteškoća, što nas na kraju može potpuno udaljiti od Boga. I Isus je dvanaestoricu upitao kane li i oni otići kao oni Židovi koji su mrmljali a na kraju i otišli. Umjesto da ih sablažnjava sâmo zlo, njih su sablaznile i Isusove riječi. Kada Zlo otvoreno izvrši svoj napad, nastojeći time zarobiti mnoge, mogu nam se iznenada otvoriti oči.

Kako bih to bolje dočarala, poslužit ću se primjerima i jednim duhovnim biserom iz iskustva sv. Faustine Kowalske, koji mi je u mom trenutku kušnje pomogao otkriti snagu koja izvire iz potpunog predanja Gospodinu.

Borbu ne možemo izbjeći ni kad nam ona nije po volji, ali…

U knjizi C. S. Lewisa Pisma starijeg đavla mlađem stariji demon konstatira da je u miru moguće mnoge ljude držati u neznanju o dobru i o zlu, ali u opasnosti „im se ovo odlučivanje javlja tako snažno da ih nismo u stanju zaslijepiti”. Jedna od zadnjih scena borbe protiv Zla u Gospodaru prstenova, također nam pripovijeda o tome. Riječ je naime o sceni kada Frodo, u pratnji vjernog prijatelja Sama, nakon raznoraznih bitki, smrtnih opasnosti, preokreta (neki likovi postaju loši; neki nakon pada postaju bolji negoli su bili ranije; dobri se strašno hrvaju da ne padnu u zlo…) – uspijeva doći do Planine u Mordoru u čijem srcu treba uništiti prsten, izvor tolikih pomutnji, napasti, samovolje, nasilja. Frodo dolazi do litice iznad provalije s vatrom koja će uništiti prsten, napetost je na vrhuncu zbog iščekivanja ove scene tijekom svih deset sati koliko otprilike cjelokupna saga traje – ali njegovo držanje postaje sve manje pobjedonosno. A onda gledatelj shvati da on, nažalost, nema snage oduprijeti se napasti. Ni nakon svega što je prošao, pa niti nakon strašnih mučnina koje su ga hvatale kad ga je tražilo „Sauronovo oko”, zbog kojih je, između ostalog, njegova borba počela sve više odisati herojstvom. Ništa! Kao da se to nikad nije ni dogodilo, i kao da je već zaboravio da je jedva prispio tamo gdje upravo stoji. Postaje sve jasnije da mu se um zamračuje i da nije u stanju nesmetano izvojevati pobjedu dobra nad Zlom. Dok se on u sebi tako bori, pobjeda nad Zlom mu sve više klizi iz ruku – ali nažalost ne i prsten koji je trebao uništiti i on na koncu, svladan napašću, odlučuje staviti ga sebi na prst. Zbog te se njegove slabosti i pada bitka koju njegovi prijatelji vode protiv Sauronove vojske smrti – zaoštrava.

Ipak, dolazi netko tko dokida ovu prednost Zla, iako u isto vrijeme zamalo dovodi kraju i Frodov život – to je, naime, bila cijena koja je Frodu odmah došla na naplatu zbog njegova koketiranja sa Zlom. Taj netko tko je pripomogao da Zlo bude definitivno poraženo, iako se i sâm (uglavnom) borio na strani Zla, jest Smeagol iliti Gollum. Frodo je, sve u svemu, uspijevao zadržati stav sućuti prema Smeagolu, vjerujući u mogućnost da će se ovaj nekako uspjeti othrvati Zlu. No u tom se odlučujućem, zadnjem trenutku opet (po tko zna koji put?!) pokazuje sav užas i svirepost sile tame koja vlada Gollumom i definitivno prevladava – tama kojoj se on nije odlučno suprotstavio. Kada pred Froda dakle istupa Gollum, u takvom mahnitom bijesu i ludilu, te ga zaskače pokušavajući mu oteti prsten i strovaliti ga u provaliju – čak mu zubima odsijeca i dio prsta – tada se Frodo konačno razbuđuje, i zauzima ponovno ispravnu stranu. Dobro i zlo su savršeno dobro prokazani, napasti su izgubile snagu koju su imale samo čas prije! Zatupljeni, zli pogled Froda koji pregovara sa zlom – zamjenjuje zauzeti, predani i borbeni stav Froda koji je shvatio da sa zlom nema šale i da pregovori sa zlom odvode u ponor, kao onaj koji je na kraju progutao Golluma. To je vrhunac koji u sebi sažima sav smisao borbe, koju ne možemo izbjeći niti kada nam ona nije po volji, kada maštamo o tome da lagodno prolazimo životom, bez većih poteškoća. Mudrost Gandalfovih riječi, koji je nekoć malodušnog i rezigniranog Froda želio ohrabriti te mu je poručio da svi trebamo darovano nam vrijeme iskoristiti kako najbolje znamo – a to svakako uključuje i borbu, žrtvu za ono što zaista vrijedi – nakon ove je opasnosti i odabira strane postala esencijom Frodova života. Nešto u što ga više ne trebaju toliko uvjeravati drugi; iskustvo koje se više ne dâ tako lako pobiti niti mogućim poteškoćama. U životu vjernika, to bi bilo ekvivalentno trenutku susreta s Božjom ljubavi koja sve mijenja i borbi daje smisao.

Božji plan za naš život poteškoće neće uzdrmati ako mi to svojom nevjerom i samovoljom ne dopustimo

Svaki je kršćanin stoga pozvan biti mistik, kako je govorio Karl Rahner. Riječ mistika u tom smislu ne priziva nadnaravne događaje ili viđenja, kojima Bog obdaruje izabrane duše, nego se odnosi na iskustveni doživljaj Boga i Njegove ljubavi. Radi se i o iskustvu pročišćenja, koje spominje papa Benedikt XVI., koje treba Crkvi, ali koje je neophodno i u životu svakog pojedinca. Prijelaz iz vjere ugode, krutosti, samovolje, u kojoj se čovjek najviše oslanja na svoja shvaćanja i spoznaje – u vjeru krotkih, kako je također napomenuo Papa, u Crkvu koja će morati odustati od „pompozne samovolje”, koja će se u ljubavi sjedinjavati s Božjom Riječi, i vjerovati joj i u poteškoćama.

Tako dolazim do sv. Faustine i njezina života koji je zbog njezine nepokolebljive vjere u Gospodina postao velikim svjedočanstvom Božjeg milosrđa. Isus je učio sv. Faustinu (navodim samo jedan od mnogobrojnih primjera – jer poteškoća u njezinu životu uistinu nije manjkalo) da bude poslušna crkvenim autoritetima koji su joj bili nadređeni, i tu je poslušnost zahtijevao do te mjere da joj ni to što su se ti autoriteti nekad izričito suprotstavljali planovima koje je On sâm zamislio za nju nije moglo poslužiti kao opravdanje za neposluh i samovolju:

„Protivit će ti se u mnogome, ali po tome će se na tebi pokazati moja milost i da je ovo moja volja. A ti se ne boj ničega, ja sam uvijek s tobom” (iz Dnevnika, br. 586). „I najveća djela su u mojim očima bez značenja ako su izraz samovolje i često se protive mojoj volji pa zaslužuju više kaznu nego nagradu. I ponovno, najsitnije tvoje djelo s dopuštenjem ispovjednika milo je mojim očima i neizmjerno mi je drago. Zapamti to zasvagda i neprestano bdij; čitav se pakao upire protiv tebe zbog ovog djela jer će se mnoge duše spasiti od pakla i slavit će moje milosrđe. I ne boj se ničega jer ja sam s tobom. Znaj da ne možeš ništa sama od sebe” (iz Dnevnika, br. 639).

Ovdje jasno, da jasnije ne može biti, spoznajemo da Božji plan za naš život postoji i prije nego što su naišle poteškoće, i da ga ni poteškoće neće uzdrmati ako mi to svojom nevjerom i samovoljom ne dopustimo, već ga, paradoksalno, mogu i učvrstiti i tako učiniti svjedočanstvom živoga Boga. Ali ako krenemo mrmljati protiv Boga, tada je sve gotovo (kao što je bilo s Izraelcima koji su se osudili na lutanje kroz pustinju 40 dugih godina). Da sv. Faustina nije bila krotka i da nije dopuštala da njezino povjerenje u Gospodina raste i usred bolnih okolnosti, primjer koji sam spomenula mogao je postati tipični trenutak kada protivština uspije sablazniti čovjeka i potiho i skoro neprimjetno započne uništenje njegove vjere u Boga. Tako umjesto mistika, ako ne dođe do buđenja, nažalost nastaje otpadnik od vjere.

Međusobno se potičimo na obraćenje i uzdanje u Gospodina

Molimo Gospodina da nam pomogne shvatiti da poteškoće nisu u suprotnosti s Njegovom ljubavi prema nama, samo Zlo jest. Nemojmo otići od Gospodina, baš kada bi On mogao postati nezamjenjiv u našem životu. Neka nam Gospodin dâ snage da ustrajemo na putu vjere i kada naiđu protivštine.

U svjetlu Benediktovih riječi s početka kolumne – koji spominje pročišćenje, koje je bolno, ali jednako tako i ljubav Božju, u kojoj ćemo nakon pročišćenja biti učvršćeni za sve nadolazeće nevolje – možemo se samo međusobno poticati na obraćenje i uzdanje u Gospodina. Znajmo se odlučno oduprijeti Zlu, a ne uzaludno se opirati poteškoćama kada život ne ide onako kako smo zamislili. Poteškoće neće nestati zato što se ne želimo suočiti s njima. Zna se čuti da poteškoća koja je ljude udaljila od Boga ni jednom kada je nestala nije pridonijela tome da se oni vrate Bogu. To je očit dokaz da je na kocki, osim poteškoće, koja im je nažalost ukrala svu pažnju, bilo i povjerenje koje se nije izgrađivalo i u kojem možda nisu znali ili nisu mislili da se može rasti.

„Njemu (đavlu) se oduprite tvrdi u vjeri i znajte, da iste muke podnose vaša braća u svijetu! A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu svoju slavu u Kristu Isusu, on će vas, iza malo muke, usavršiti, okrijepiti, utvrditi” (1 Pt 5,9-10).

Jasmina Marijanović; Book.hr