Foto: Shutterstock
Rođen sam u Čileu. Tijekom djetinjstva živio sam s ocem, majkom, starijim bratom Raülom i Luisom, najmlađim u obitelji, koji je imao zdravstvene probleme. Bio je vrlo slab i majka se je neprestano morala brinuti za njega. Otac mi je bio alkoholičar i žestoko nas je tukao. Bili smo užasnuti njegovim postupcima. Na svojoj glavi i tijelu još uvijek imam ožiljke od njegovih udaraca. Svake noći kad bih ga čuo da dolazi kući, svladao bi me velik strah i brzo bih se sakrio pod krevet.
Situacija je bila takva da ju moja majka nije mogla podnijeti te je jednostavno otišla uzevši maloga Luisa sa sobom. Ja sam ostao s ocem koji je običavao sav svoj bijes i razočaranje iskaljivati na meni. Kao petogodišnje dijete, bio sam bespomoćan i bježao sam djedu i baki, a onda i stričevima da mi pomognu, ali svi su me odbili. I tako sam odlučio pobjeći.
Nekoliko sljedećih godina, ulica je bila moj dom. Gladan, u hladnoći, jeo sam što sam mogao dobiti, a spavao sam u vagonima ili parkovima.
Odveli su me u zatvor koji je radio kao sirotište. Bilo je užasno…
Umoran od takva života, nakon nekog vremena odlučio sam se vratiti ocu, ali bilo je prekasno: umro je od ciroze jetre. Bilo je to previše za devetogodišnjaka te sam odlučio još jednom otići do djeda i bake te stričeva, ali ponovno su me odbili. Nisu se htjeli brinuti za mene. Uvjerili su me da odem na jedno „dobro mjesto” gdje će mi, kako su rekli, dati obrazovanje i pomoći mi da postanem dobar čovjek. Pojavila mi se nada. No nisam znao što me ondje čeka.
Kad sam stigao onamo, obavijestili su me da nemaju slobodnog mjesta te su me odveli u zatvor koji je radio kao sirotište. Bilo je užasno. Nasilje, mučenje i krici noću onih koji su tražili milost mučili su moje uši i opterećivali moju dušu. Tako sam se bojao da nisam mogao spavati. Dvaput sam bio silovan. Ovo definitivno nije bilo ono što su mi obećali.
Kad sam imao trinaest godina, pobjegao sam s trojicom drugih dječaka. Besciljno sam hodao dvadeset dana. Bio sam potpuno izgubljen… bio sam samo dječak, ali život mi nije bio normalan. Moja nedužnost je bila izgubljena. Nisam imao dom, čitav mi je život bio bolan, a nisam razumio zašto.
„Nemoj mi govoriti o ljubavi nakon što sam tolike godine proveo sam”
Jednoga dana, dok sam hodao jednom mračnom uskom ulicom, vidio sam kako jedna žena ide prema meni… Bila je to moja mama. Bio sam prljav i odjeća mi je bila rastrgana, a imao sam i osam godina više otkako nas je napustila. Ali prepoznala me je i povela sa sobom. Otišao sam živjeti s njom i s mojim poočimom i polusestrom.
Konačno sam imao dom. Ali i početak zdravstvenih problema. Bile su to okrutne posljedice strašnog djetinjstva jer živio sam u hladnoći, bio sam gladan, provodio besane noći i dobio puno batina. Zdravlje mi je bilo ozbiljno narušeno, posebno kralježnica. Bio sam pognut i jedva sam mogao hodati. U to vrijeme živio sam u Argentini gdje sam bio i operiran. Godinu i pol dana proveo sam i bolnici Rivadavia trpeći neopisivu bol.
Postupno sam se počeo osjećati bolje i pokušao voditi normalan život. Upravo kad sam konačno pomislio da stvari postaju bolje, pao sam u strašnu depresiju. Često sam pomišljao na samoubojstvo i zapravo sam ga triput i pokušao počiniti.
U to vrijeme moja majka i poočim upoznali su Gospodina i majka mi je počela govoriti o ljubavi Božjoj. Ali neočekivano, ljubav koju sam osjećao za majku pretvorila se je u mržnju i ljutnju. „Nemoj mi govoriti o ljubavi nakon što si me napustila i nakon što sam tolike godine proveo sam”, govorio sam.
Godinu dana kasnije prihvatio sam Krista i dogodilo se čudo
Nekako u to vrijeme, sreo sam Claru, koja je kasnije postala moja žena. Ona me je mogla razumjeti jer je i sama dolazila iz slomljene obitelji. Njezina ju je majka napustila i odgojila ju je baka. Godinama nije vidjela svoju majku i njezini su osjećaji napuštenosti bili doista duboki.
Nakon što smo se Clara i ja vjenčali, majka me je povela na jednu evangelizaciju. Ondje je Gospodin iscijelio moje probleme s kralježnicom koji su postajali sve teži. Krista sam prihvatio godinu dana kasnije i dogodilo se čudo. Kako to mogu objasniti? Osjetio sam da ljubav Božja prolazi kroz čitav moj život – prošli i sadašnji. Počela se je događati promjena. Breme je bilo podignuto s mojih ramena. Bio sam u stanju svim svojim srcem oprostiti majci. Mogao sam je gledao u oči kao da se ništa između nas nije dogodilo. Naučio sam je voljeti i razumjeti. Na kraju krajeva, nisam samo ja trpio.
Sve ono što je đavao pokušao uništiti, Gospodin je obnovio!
Posjetiti baku i djeda te stričeve bio mi je pravi izazov, ali nakon mnogo molitve, otišao sam do njih. Molio sam ih da mi oproste što sam se ljutio i rekao sam im da ću sve to zaboraviti. Promjena koja se je dogodila u meni ostavila je tako velik dojam na njih da su se predali Isusu i priznali ga kao Gospodina i Spasitelja.
Tijekom tog putovanja, Bog mi je dao još jedan dar. Nakon trideset godina, ponovno sam sreo svoga najstarijeg brata Raüla. Bilo je divno zagrliti ga i reći mu sve o Božjoj ljubavi.
I moja je žena Clara imala tu radost da poruku o oproštenju i spasenju odnese čitavoj svojoj obitelji. Sve ono što je đavao pokušao zauvijek uništiti, Gospodin je, u svome milosrđu, sve obnovio.
Iz knjige vlč. Claudia Freidzona, „Jars of clay” (Blago u ćupovima)
Izvor: časopis „Put života” (časopis za dublji duhovni život. Izlazi jednom mjesečno i besplatan je. Čitatelji ga mogu naručiti putem telefona, poštom i elektroničkom poštom.)
Put života, Ilica 200, Zagreb; 01/370-7628; [email protected].
