Foto: Shutterstock
Što je to svetost?
U svojoj župi svake nedjelje slušam kako trebamo biti bolji ljudi, no nikad do sad nisam čuo da trebamo biti sveti. Mnogi misle da su sveci oni koji žive bez grijeha, oni koji jako trpe, oni koji puno mole, oni koji idu svaki dan u crkvu, oni koji su uvijek ozbiljni, oni koji su siromašni…
Bog od nas ne očekuje ništa od onoga što mi ne bismo mogli. A ipak i dalje ustraje na svetosti. Zašto?
Svi se mi itekako neprestano borimo s našim grijesima i odavno smo shvatili da, koliko god mi to ne htjeli, grijeh nas uvijek iznova iznenadi. Mnogi od nas uopće nismo spremni dragovoljno trpjeti i, ako su bezgrešnost i trpljenje uvjeti za svetost, ne želimo biti sveti. Čini se da, pozivajući nas na svetost, Bog traži previše od nas, traži nešto što niti smo spremni niti želimo dati.
Zna li Bog naše mogućnosti? Zna li On što mi možemo, a što ne možemo? Naravno da zna i naravno da od nas ne očekuje ništa od onoga što mi ne bismo mogli. A ipak i dalje ustraje na svetosti. Što je onda svetost?
Svetost nije ništa drugo doli iskrena želja, iskrena težnja za vršenjem dviju prvih, dviju najvećih zapovijedi
Svetost nije ništa drugo doli iskrena želja, iskrena težnja za vršenjem dviju prvih, dviju najvećih zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim bićem i bližnjega onako kako nas je Isus ljubio. Svetost nije ispunjenje tih zapovijedi već duboka istinska želja za njihovim ispunjenjem, jer bez Boga ne možemo ništa učiniti, bez njegova Duha ne možemo ljubiti ni Boga ni bližnjega. Bog nas ne prosuđuje po tome koliko smo u nečemu bili uspješni, već po tome koliko smo htjeli biti uspješni, po tome koliko smo htjeli ljubiti.
Zašto bismo uopće trebali ljubiti Boga i bližnjega?
„Nitko sada ne moli za tebe. Ja sam te se sjetio jer se i ti mene više puta tako sjetiš.“
Razmislimo samo o svojim bližnjima. Koliko se puta nađemo u situacijama u kojima jasno vidimo da su naši bližnji (djeca, roditelji, braća, rođaci, prijatelji, poznanici…) žalosni, razočarani, ogorčeni, uplašeni; da trebaju savjet, opomenu, podršku, utjehu, ohrabrenje…, a ne znamo kako da im to isto iskažemo, ne znamo kako da ih ljubimo na najbolji način. Zamislimo kako bi to bilo kad bismo točno znali kome što treba i kad bismo znali na koji način i u kojoj prilici možemo biti uz osobe koje nas trebaju.
Zašto je dobro ljubiti Boga? Zato što ljubiti Boga znači uživati njegovu prisutnost. Kako je lijepo u molitvi, ili na bilo koji drugi način, dolaziti k Bogu i okušati njegovu ljubeću prisutnost, prisutnost iz koje izlazimo ispunjeni mirom i nadom. Sjećam se da sam jednom prilikom, vozeći automobil, iznenada osjetio valove Božje ljubavi, iako u tim trenucima uopće nisam mislio na Boga. To mi se većinom događa kad netko moli za mene, pa sam se odmah zapitao tko bi to mogao biti. Odgovor me je silno iznenadio: „Nitko sada ne moli za tebe. Ja sam te se sjetio jer se i ti mene više puta tako sjetiš.“
Nije li to predivno, ne bi li to poželio iskusiti svatko od nas vjernika? Nije li teško moliti ako nisi svet, ako nemaš osobni intimni odnos s Bogom?
Neka te Bog učini velikim svecem!
Jedan moj stari prijatelj ima prekrasnu naviku da, kad s nekime završi druženje, tada tu osobu obavezno pozdravi sa: „Neka te Bog učini velikim svecem!“ Većina ljudi se začudi i ne zna što bi na to rekla, jer vidi se da je to njegova iskrena želja, da je to njegov blagoslov, a ne zafrkancija. Što bi ti rekao/rekla da ti netko iznenada, u najboljoj nakani izgovori takav blagoslov? Bi li se sjetio svim srcem odgovoriti: „Amen!“
Želim li ja biti svet?
Ponekad je potrebno zastati i zapitati se želim li ja biti svet?
Želim li ja drugima davati ljubav na način na koji bi to Isus činio da je na mom mjestu, želim li ih svojim načinom života privlačiti k Isusu?
Želim li ja uživati Božju prisutnost, njegovu ljubav, zaštitu, vodstvo, opomenu, utjehu, oproštenje…? Želim li ja drugima davati ljubav na način na koji bi to Isus činio da je na mom mjestu, želim li ih svojim načinom života privlačiti k Isusu? Sveci su svi oni koji tu želju gaje u srcu, a ne samo oni koji su u tome uspjeli. Molitve, Mise, čitanje Biblije, trpljenja, žrtve i sve ono drugo što nam se možda čini neatraktivnim, samo su sredstva koja nam mogu pomoći da postignemo svetost, da postignemo tu iskrenu želju za ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Veličina svetosti ovisi o veličini želje, o veličini težnje, o tome koliko smo uložili sebe da bismo uspjeli, a ne o tome koliko smo zaista uspjeli efektivno iskazivati ljubav.
Može li itko od nas i dalje tvrditi da nije pozvan biti svet, da nije mogao postati svet ili da ga je išta moglo spriječiti u tome da postane svet?
Možda da za početak stvorimo naviku tako da svakoj od osoba na našoj molitvenoj listi pročitamo ime i npr. kažemo: „Mare, neka te Bog učini velikom sveticom!“ Ili da, ako nemamo baš toliko vjere, za sada izbacimo ono „velikom“? Zašto na svojoj molitvenoj listi ne bismo imali što više svećenika i biskupa i zašto svakodnevno ne bismo molili za takvu njihovu svetost? Zašto i mi ne bismo jedni druge pozdravljali takvim pozdravom?
Moram priznati da i ja kod nekih osoba na svojoj listi izbacim onaj „velikim“, no svejedno nema nikoga na toj listi za koga ne vjerujem da bi ga Božja milost jednog dana, ako ustrajem moliti, mogla zahvatiti tako da poželi biti svetim. Može li itko od nas i dalje tvrditi da nije pozvan biti svet, da nije mogao postati svet ili da ga je išta moglo spriječiti u tome da postane svet?
I, na kraju, želim i tebi: „Neka te Gospodin učini svetim!“
Josip Lončar; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
