Foto: Shutterstock
Chloe
„Ne moramo čekati kako bismo pomogle nekome, možemo to učiniti sada!”
Nisam mogla prestati misliti o onoj jadnoj djeci u filmu. Priča me zaintrigirala i jednostavno nisam mogla čekati četiri godine kako bih nešto poduzela.
Dok sam hodala s curama, sjetila sam se nečega. Misli su mi jurile sto na sat i ta mi je misao samo odjednom sinula. Proći će godine prije nego ćemo moći otići u Afriku i zemlje u razvoju kako bismo radile na projektima, no možda možemo učiniti nešto sada i ovdje. Doseljenici su nam pred nosom i misijski nam se rad nudi sam od sebe. Madalina bi nam bila veza. „Učinite što možete, ne brinite o onome što ne možete učiniti”, govorio bi nam Rod nerijetko. I mogle bismo nešto učiniti. Sada sam se sjetila što bismo mogle učiniti. Ništa veliko – ni preznačajno – ali nešto malo za početak.
„Školske uniforme!” rekla sam.
Cure su zastale i pogledale me. …
Svaka od nas mogla bi donirati nešto odjeće za nju!
„Mislim na Madalinu”, rekla sam. „Ne moramo čekati četiri godine kako bismo pomogle nekome, možemo to učiniti sada! Znate da Madalina nosi onu užasnu starinsku odjeću, a danas je u školi nosila jeftinu i ružnu odjeću, zar ne?” Jedna ili dvije cure su kimnule. „Da nosi školsku uniformu, to bi joj podiglo samopouzdanje. I pomoglo bi joj da se ne ističe toliko. Ne bi se bojala da će je zadirkivati.”
Polako su počele shvaćati o čemu sam pričala. Annie je rekla: „I mogle bismo joj nabaviti školsku uniformu, zar ne? Znamo koju veličinu nosi. Na početku godine sve smo nosile novu odjeću. Ja polovicu svoje odjeće još nisam ni odjenula. Svaka od nas mogla bi donirati nešto odjeće za Madalinu. Neće nam nedostajati. Dobro si se toga sjetila, Clo.”
I ostale su se cure pridružile i sjetile se još svojih neotvorenih stvari koje leže u ladicama. Ja sam se sjetila novih tajica i donjeg rublja koje imam u svojim ladicama. Mogle smo opremiti Madalinu novom odjećom koja nam uopće ne bi nedostajala.
„Učinimo to”, rekla je Rachel. „Možemo se sutra okupiti.”
Čule su se riječi odobravanja. Došle smo do križanja gdje smo se Amber i ja odvajale od ostalih cura i rastale smo se u odličnom raspoloženju.
Madalina
„Više neću morati nositi cigansku odjeću koja je privlačila pažnju. Uklopit ću se…”
Srce mi je snažno lupalo dok sam hodala s trima djevojčicama po ulicama, a zatim smo skrenule u tihu ulicu dok je Willow razgovarala na mobilni telefon. Njezina kuća nalazila se na kraju ulice. Kuća je bila veća od bilo koje kuće u kojoj sam bila. Njezina je majka bila kod kuće i zbunjeno me gledala, no srdačno je rekla: „Bok, Madalina. Drago mi je što smo se upoznale.”
Willowina me soba zapanjila. Bila je to soba filmske zvijezde i izgledala je kao u filmovima koje sam gledala na televiziji. Nisam se usudila ući unutra.
Ostale djevojčice su se samo nasmijale. „Uđi, sve je u redu. Uredila je sobu kao dizajnerica. Uđi i sjedni.”
Sjela sam na rub pletene stolice. U sobu su upale Amber i Chloe i u rukama nosile prepune plastične vrećice. Bacile su ih na krevet, a iz vrećica je ispala odjeća.
„Složit ću i čaj”, rekla je Willow. „Madalina, mislile smo da bi željela imati školsku uniformu kao što ih i mi imamo.”
Iz ormara su izvukle nove komade odjeće na vješalicama, u plastičnim vrećicama, bijele majice, pulovere sa školskim znakom, donje rublje, par crnih cipela kakve su i one nosile, traperice, nekoliko zaista kratkih suknji za koje sam znala da se neću usuditi odjenuti ih. Cure su bile sretne i smijale su se. Bespomoćno sam promucala: „Ja… ja ne razumijem.”
„To je za tebe”, rekla je Amber. „To su stvari koje nam ne trebaju. To je odjeća za školu. Tako da i ti sada možeš nositi uniformu kao i mi.”
Nisam znala što reći. U glavi mi se vrtjelo. Više neću morati nositi cigansku odjeću koja je privlačila pažnju. Uklopit ću se i moći ću učiti. Sve su mi se smiješile širokim osmjesima. Promucala sam: „Ali… ali, ja vam ne mogu to sve platiti.”
„Ne moraš uopće platiti”, rekla je Willow. „To je naš dar tebi.”
Dar. Nisam sigurna da znam što je to dar. Uvijek moraš platiti cijenu i uzvratiti uslugu.
„Ali… što vi želite zauzvrat?” upitala sam začuđeno.
„Ništa”, rekle su zajedno Willow i Rachel. „Baš ništa.” Zatim mi je prišla Chloe i zagrlila me, što me podsjetilo na majku te su mi odjednom potekle suze.
*
Strina se zaprepastila kada sam došla noseći vrećice pune odjeće za školu. Brzo sam joj objasnila što se dogodilo i ostala je bez teksta kao i ja. U domovini smo katkad dobivali odjeću iz donacija, ali ova je odjeća bila sasvim nova.
„Ne razumijem”, rekla je.
Nisam ni ja razumjela, ali mi je bilo drago i osjećala sam se bezbrižno. Jedva sam čekala da sljedećeg tjedna odem u školu u novoj uniformi. …
Iz knjige „Svaka cura ima svoju priču 2” autorice Eleanor Watkins. Do nedjelje, 17. lipnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 35 kuna (redovna cijena iznosi 50 kuna). Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!
O knjizi
KNJIGA ZA CURE OD 10 DO 14 GODINA
Knjiga koju vrijedi pročitati!
Idealan dar za prijateljicu u gabuli.
Izvanredan način da svoju tinejdžerku približite Bogu.
Zabavna i napeta knjiga o šest prijateljica tinejdžerki koje zajedno prolaze kroz različite izazove i probleme u školi i kod kuće te se tako zbližavaju međusobno i s Bogom.
Pridružite se Annie, Rachel, Willow, Holly, Amber i Chloe u njihovoj uzbudljivoj avanturi!
Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?
Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.
Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.
Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)
