Foto: Shutterstock
Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude preko rijeke. Jednom, tako, naiđe i učitelj, nekakav samosvjestan i ponosan čovjek, i stupi na splav. – Na drugu obalu, molim – reče splavaru.
Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke a učeni čovjek upita splavara:
– Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?
Splavar ga pogleda izrazom lica kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan. Tada mu prijateljski reče: – Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.
– He, he – ponosno će učitelj – zar nisi nikada učio jezik u školi?
– Nisam – jednostavno odgovori splavar.
– Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje. Gotovo božanskim, tada, nazvati se može – reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.
Splavar je šutio.
Ali ne prođe dugo i diže se jak vjetar, rijeka se zamuti, nebo se namrgodi a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.
Na to se splavar nagnu k profesoru:
– Plivaše ti znaše? – upita ga vragolasto.
– Ne, ne znam plivati – začuđeno će profesor.
– E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.
Priča iz starih predaja. Prepričao i prilagodio: Petar Nodilo
Biti čovjek. U današnje se doba najviše brinemo djeci u glavu ugurati što više besmislenih podataka i naučiti ih desetke beskorisnih vještina. Jedino se nitko ne brine kako dijete naučiti životu. „To ionako svatko nekako sâm po sebi nauči i zna”, misle mnogi. A tada dođu prve životne nevolje i nastane raspad sustava: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći kako nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život.
Možeš biti pametan i mnogo znati, a još uvijek biti lud – jer znanje i pamet ne čine mudraca. Da bi bio mudar, nije potrebno znati mnogo i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na Filozofskom fakultetu. Jednako tako, i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.
Neki od nas još uvijek vjeruju kako se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje deset zapovijedi Božjih, dok većina, naprotiv, smatra da su to zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću – za koju misle kako im se smiješi sakrivena upravo iza tih zapovijedi – pa čine baš suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. „Bog ne želi da budemo sretni, te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće”, misle takvi. A dovode li te stvari zaista do sreće?
I jedni i drugi oslonjeni su na vjeru jer ne mogu znati, dok ne odžive život, je li sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju. Svatko je dobio slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo!
Kršćanski život. Kaže Isus: „Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi” (Mt). „Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe sâmoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”.
Autor: Petar Nodilo S. J.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
