Foto: Shutterstock

Bilo je neophodno da Isus preuzme ljudsko obličje kako bi mogao proći kroz sve što prolazimo i mi na zemlji: odbacivanje, bol, žalost, kušnje. Uistinu, iako je bio Bog u tijelu, prošao je kroz čitavo ljudsko iskustvo ne kao Bog, nego kao čovjek, sa svim našim slabostima. To mu omogućuje da moli za nas s ogromnim suosjećanjem: „Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći” (Heb 2,18).

Pogledajmo jednu dragu sestru u borbi. Ona ljubi Isusa, ali je obeshrabrena, očajna, odbačena. U sramoti, misli: „Tako sam povrijeđena, ali kao da me nitko ne razumije”. U potpunom je očaju; na rubu da digne ruke.

Na sve to, sotona stoji pored nje i optužuje je: „Pogledajte ju! Ona zapravo nema vjere. Kakva je to kršćanka?”

Tada dolazi Isus! On vidi njezinu bol i zna da je njezina vjera slaba te ide pred Oca u njezino ime i počinje za nju posredovati. On postaje njezin odvjetnik! „Oče, znam što ova draga duša osjeća. I ja sam bio u takvoj situaciji – odbačen, ismijan, popljuvan. U očaju sam vapio: ‘Zašto si me ostavio?’ Oče, suosjećam s tom ženom; oprao sam njezine grijehe i ona još uvijek ima srce za mene.”

Tu na scenu stupaju Isusove molitve za nas: „Oče, htio bih da dobije novu količinu milosti s visine. Neka Duh Sveti dođe na nju i dâ joj posebnu ‘dozu’ ohrabrenja. Podaj joj mir i odmor u Duhu Svetom. Ona je moja i sotona joj ne može ništa!”

Iznenada, kao niotkuda, žena osjeća da je ohrabrena jer joj je kroz molitve našega velikog svećenika dana milost. On suosjeća s našim slabostima – i djeluje u milosrđu.

Autor: David Wilkerson (1931-2011)

Izvor: www.davidwilkersonincroatian.blogspot.hr / www.worldchallenge.org/devotions; World Challenge, Inc.; PO Box 260, Lindale TX 75771, SAD