Foto: Shutterstock
Italija, 1943.
Kad sam se vratio u Terni, htio sam iznenaditi Leu pa joj nisam rekao kada točno dolazim. Prvo sam otišao vidjeti mamu. Zagrlio sam je i izljubio, a ona je izgledala presretno; laknulo joj je što me napokon vidi. (…) A onda sam otišao vidjeti Leu koja je živjela na trećem katu stambene zgrade. (…)
Sjećam se da je toga dana izgledala posebno lijepo, u suknji i u plavom džemperu bez rukava ispod kojeg je imala žutu košulja sa smeđim točkama. Bio je 11. kolovoza 1943.
Sljedećeg smo dana Lea i ja zajedno otišli na Misu, a nakon toga biciklima smo se odvezli do trgovačkoga centra. Sjećam se da je toga dana izgledala posebno lijepo, u suknji i u plavom džemperu bez rukava ispod kojeg je imala žutu košulja sa smeđim točkama. Bio je 11. kolovoza 1943. Bilo je ratno vrijeme i imali smo kupone za hranu, te smo morali čekati u dugim i sporim redovima u trgovinama. Ostavio sam Leu tamo jer sam znao da će kupovina potrajati neko vrijeme i otišao u centar grada po svoju fotografiju povodom diplomiranja, jer sam otišao u Milano prije nego što je izrađena. Na povratku prema trgovini, oglasila se sirena – zaista užasan zvuk. Osjetio sam navalu adrenalina i pojurio prema kući što sam brže mogao. Uletio sam kroz ulazna vrata vičući: „Mama! Mama! Idemo! Moramo ići u sklonište!“ No ona je u tom trenutku prvo pomislila na paraliziranog čovjeka po imenu Charlie, koji je inače živio na četvrtom katu, ali je posljednjih dana bio smješten u našem stanu na prvom katu, upravo u slučaju da se oglasi sirena.
U skloništu
(…) Požurili smo do glavnih vrata stambene zgrade i prešli cestu da bismo došli do ulaza u sklonište preko puta, smještenog ispod velike školske zgrade. Skloništa su, zapravo, bila kvalitetno sagrađeni tuneli oko 12 metara ispod površine zemlje, sa zidovima od cigle te s okomitim izlazima na površinu. Kad smo stigli do stražnjeg ulaza škole, otpratio sam Charlija u zgradu i niz stube, kako bi u skladište ušao u pratnji drugih ljudi. U trenutku kad smo došli do predvorja na katu škole, dogodilo se ono nezamislivo. (…)
Još klečeći pokraj tijela svoje majke, ponovno sam pogledao u nebo; osjećajući prisutnost Djevice Marije, bolno sam zavapio: „Sad ćeš ti morati biti moja Mama!“
„Ostavi mi barem Leu“
Osjećao sam se kao da sam u nekoj noćnoj mori, te sam nastavio hodati uz ogradu od lanca koja je bila oko škole. A onda sam, nekoliko metara dalje, uz ogradu ulaznih vrata ugledao desetak ženskih tijela. One su, očito, pokušavale doći u sklonište, ali nisu uspjele. Kad sam se približio, odmah sam prepoznao jednu od žena s malim djetetom u naručju. (…) Bile su to moja sestra i njezino dijete. Od šoka sam skrenuo pogled i spazio tijelo pokraj nje. A onda sam zavapio: „Pa ovo je moja majka!“ Pao sam na tlo i kleknuo pokraj njezina tijela koje je ležalo na boku. (…) Drhtavom sam rukom obrisao smećkastu prašinu s njezina lica, a u srce mi je ispunio prijezir prema njezinim ubojicama. Htio sam proklinjati bombardere, no kršćansko suosjećanje ipak je prevladalo, pa sam, pogleda uprta u nebo, rekao: „Oče, oprosti im. Oni ne znaju što rade.“ A to sam stvarno i mislio. „To su vojnici, oni su samo radili ono što im je rečeno“, pomislio sam. Još klečeći pokraj tijela svoje majke, ponovno sam pogledao u nebo; osjećajući prisutnost Djevice Marije, bolno sam zavapio: „Sad ćeš ti morati biti moja Mama!“
Polako sam ustao i pogledao prema ostalim tijelima kako bih provjerio je li ijedna od tih žena još živa. No sve su bile mrtve. „Gospodine“, rekao sam uz nadu očajnika, „ostavi mi barem Leu.“ Čuo sam da se približava još jedna skupina bombardera pa sam se vratio u sklonište i počeo tražiti Leu i svoja dva brata, Giancarla koji je imao sedamnaest, te Alberta koji je imao devet godina. Pitao sam ljude jesu li ih vidjeli i netko je rekao da je vidio moju braću. Sklonište je bilo jako slabo osvijetljeno, te sam nakon nekog vremena ugledao svoju braću kako idu prema meni kroz dugi mračni podzemni tunel. Otrčao sam prema njima i čvrsto ih zagrlio. To što su oni još bili živi bila mi je gorka utjeha. (…)
Dok sam ih pratio natrag u sklonište, netko mi je rekao da su vidjeli Leu kako dolazi s mojom mamom.
Knjižica u torbici
„O, ne!“, zavapio sam i otrčao natrag do djelomično zakopanog tijela koje sam vidio uz rub kratera bombe. Panično sam počeo otkopavati zemlju, i prvo je izvirila ruka pa dio torbice. Primijetio sam plavu odoru i počeo je parati da vidim što je bilo ispod. A onda sam ugledao žutu tkaninu sa smeđim točkicama. Naravno, bila je to moja Lea. „O, ne! Ne! Ne Lea!“, zavapio sam. (…)
Dok sam tamo stajao i plakao, bez razmišljanja sam posegnuo za Leinom torbicom. Znao sam da je svakog dana nakon Mise meditirala Bibliju ili neku duhovnu knjigu, i htio sam pročitati ono što je ona zadnje pročitala. Izvukao sam malu knjižicu „Nasljeduj Krista“, koju sam joj poklonio za Božić, i otvorio je na mjestu koje je ona označila vrpcom. U poglavlju u kojem Učitelj priča s učenikom, pročitao sam sljedeće: „Nemoj previše očajavati ako uzmem nešto tvoje; to je moje, i uzimam ga natrag.“
„Gospodine, što mi ti to možeš dati a da je bolje od moje mame, moje sestre i njezina djeteta, od Lee?“
„Puno ti hvala, Gospodine!“, rekao sam.
Odmahujući glavom, nastavio sam čitati: „A ako od tebe uzmem nešto dobro, to je samo zato da ti mogu dati nešto bolje.“ Zatvorio sam knjigu, vratio je u njezinu torbicu i zavapio: „Gospodine, što mi ti to možeš dati a da je bolje od moje mame, moje sestre i njezina djeteta, od Lee? Pogrešna stranica!“ Učiteljeve su me riječi dugo proganjale jer sam se i dalje stalno pitao: Što mi Bog može dati, a da je bolje od mojih voljenih? Kakva bi trebala biti moja budućnost?
Cijelu životnu priču Paula Caporalija možete pročitati u knjizi „Evo ti Majke“ autorice Christine Watkins u izdanju Kyriosa.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
