Foto: Shutterstock
Susret Isusa i Samarijanke
Evanđelje po Ivanu 4,1-42
Kako Isus može biti umoran?!
Ivan kaže da je Isus umoran od puta sjedio na zdencu. On koji je sâm put, umoran je od puta. Zašto su išli na taj put? Piše da su farizeji dočuli da Isus i njegovi učenici imaju i krste više učenika nego što je to činio Ivan. Postali su brojniji i širio se glas o njima i vjerojatno se kod farizeja javila zavist. Isus je dakle na to krenuo na put. Nigdje se u evanđeljima osim na ovom mjestu ne spominje da je Isus bio umoran. Što je to moglo umoriti Isusa, koji je i u ovom događaju pokazao da je savršen u ljubavi?
„Bolji smo od takvih“
Bilo je oko podneva i neka žena Samarijanka dođe na zdenac po vodu. Evanđelje nam ne kaže ništa o njoj, čak ni ime, osim da je imala pet muževa i da je sad u nekakvoj vezi sa šestim. Pokušavam si zamisliti kako bih ja danas reagirao na ženu koja se je razvela već nekoliko puta, kakav bi bio stav moga srca, koliko bi tu bilo predrasuda, kako bih se postavio prema njoj, bi li ona uopće mogla danas doći u Crkvu. Nekako mi se čini da smo se mi današnji vjernici postavili kao da imamo nekakvu ‘koncesiju’ na milost i da smo mjerodavni odlučivati tko bi trebao dobiti milost, a tko ne. To proizlazi iz stava našeg srca da smo puno bolji od takvih kao što je ova Samarijanka.
Kako takva žena može sresti Mesiju?!
Svatko od nas se u životu nalazi u nekom odnosu ili u nekoj ulozi. Tako i ona želi biti voljena i traži muža. Vjerojatno nakon prvog pokušaja nije našla ono što je htjela: biti prihvaćena, voljena, zaštićena, nego, suprotno tome, odlazi razočarana, iskorištena, odbačena. Nakon nekog vremena pokušava ponovno i doživljava još veći pad. U njoj samo raste odbačenost, ljutnja, krivnja i nesigurnost. Polako gubi povjerenje u muškarce. Prođe opet koja godina pa pokuša opet. Nakon svakog razvoda, njezino je unutarnje stanje sve teže, sve se više osjeća nevoljenom, razočaranom, ogorčenom, strahovi su sve veći. Sve ono što je tražila u odnosima nije pronašla, nije se pronašla ni u ulozi supruge ni majke. Sada je u nekom šestom braku za koji i sama kaže da joj to nije muž. Zna kakvo mišljenje o njoj imaju drugi pa zato na zdenac i dolazi u podne. Nakon petnaest, dvadeset godina takvog stanja, došla je do dna.
Isus joj kaže: „Daj mi piti“, što je njoj čudno jer si Židovi i Samarijanci nisu bili dobri. Malo kasnije, Isus joj kaže: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi njega tražila i dao bi ti žive vode.“ Razgovor ide dalje i u jednom trenutku Isus joj kaže da je on Mesija, Krist. I Židovi i Samarijanci su stoljećima čekali da dođe Mesija i sada se s njim sretne ova žena, u ovako teškom stanju, i on želi piti od nje. U kakvom je šoku morala biti kada je shvatila da je pred njom Spasitelj, da je voljena i da joj je rekao sve o njezinoj nutrini, ali bez osude?! On ispunja njezinu nutrinu živom vodom tako da ona ostavlja krčag vode po koju je došla i ide u grad svjedočiti ljudima koji su znali kakva je bila žena, i još kaže da joj je On rekao sve što je učinila.
Šok od siline ljubavi
I Židovi i Samarijanci su u Starom zavjetu Boga zvali „Jahve“ i to su se njegovo ime bojali izgovarati previše. Kakav je tek šok doživjela ova žena kada joj je Isus rekao da će se od sad klanjati Ocu u duhu i istini?! Zamislimo si to: ona koja se je do maloprije osjećala potpuno promašenom u životu, sada razgovara sa Spasiteljem svijeta i to nije dosta, nego joj on kaže nešto što ju potpuna slama: On ti je Otac, od sad ćeš se klanjati Ocu! Kako je teško odjednom primiti toliko ljubavi! Sâm ju Spasitelj stavlja u potpuno nov odnos: ona je kći, voljena Očeva kći. Koliko će samo sretan život imati jer će se moći klanjati Ocu u duhu i istini! Do tada je živjela u toliko straha i laži, sad je ušla u ljubav i istinu. I moći će obožavati Oca potpuno mu se dajući u duhu i istini.
Isus i Samarijanka susreli su se u podne, kada je sunce najviše. On – koji je svjetlost sama i dolazi odozgo, upravo kao sunce u podne, najjače i najviše, tako da svjetlo može prodrijeti u najdublje i najtamnije skrivene dubine njezine duše. I ona – koja mu kaže: „Zdenac je dubok, a ti nemaš čime zagrabiti“ – sada je njegovim svjetlom potpuno zahvaćena do najveće dubine. Upravo kako kaže pjesma: „Dubine čuva tvoja milost…“ Ona je to iskusila u potpunosti, jer ju je Isus upravo tako zagrabio.
Najvažniji odnos
I mi se svi u životu tražimo; imamo određene odnose i uloge u kojima živimo: roditelji smo, supružnici, djeca, braća, prijatelji ili poslovni ljudi. Ali koliko god bili dobri u svemu tome, moramo razlikovati odnos i uloge u životu od života samog (tako je i Samarijanka tražila i htjela imati i dobre odnose i biti dobra u ulozi supruge ili majke). Jer, uloge će polako, jedna po jedna, prolaziti, pa kad djeca odrastu, ili kad roditelji ili supružnik umru, što će nam ostati? Hoćemo li tada biti na dnu ili ćemo ostati u pravom životu, onom koji nam je darovao Otac u svojoj ljubavi, a ispunio ga Isus svojom mukom te imamo taj dar – „život vječni“?
Moramo znati koji nam je odnos najvažniji. Samo nam jedan odnos daje život. Život u izobilju. Otac, naš nebeski Otac, želi takve klanjatelje, one koji znaju tko su – ljubljena djeca Božja.
Kad bi ti znala/znao „Tko je On“ i „ što je dar Božji“…
Vratimo se na početak ovog razgovora. Isus Samarijanki kaže nešto vrlo važno, što se odnosi i na naš odnos s njim.
Isus joj kaže: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`…“
Kad sljedeći put dođeš na Misu i primiš njegovo tijelo, u kojem je On potpuno prisutan, posvijesti si tko je On tebi i koji si savršen dar primila/primio.
Sijač i žetelac
Nakon što je Samarijanka otišla u grad, Isus počinje razgovarati s učenicima. Učenici mu nude hranu, ali on im kaže da ima drugu hranu koju oni ne poznaju. Budući da ga nisu razumjeli, počne im pričati o sjetvi i žetvi. I onda im kaže: „podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju.“ Isus nas poziva da podignemo svoje oči i da svoj pogled usmjerimo prema gore. Govori o žetvi koju on gleda i od koje se on hrani – to je žetva naših duša. I kaže da će se zajedno radovati sijač i žetelac. On je žetelac, a sijač Samarijanka, koja je posvjedočila što joj je učinio. Sijači smo svi mi koji svoja iskustva iz odnosa s Gospodinom širimo dalje.
Vratimo se na pitanje koje smo si postavili na početku (Kako bih ja danas reagirao na ženu koja se je razvela već nekoliko puta, kakav bi bio stav moga srca, koliko bi tu bilo predrasuda, kako bih se postavio prema njoj, bi li ona uopće mogla danas doći u crkvu?).
Vidimo da Isus svojim učenicima pokazuje kako ta ista Samarijanka ide u grad i kako dobro sije, te kako će on radosno, u slavi požeti s njom njihove duše; zajedno će se radovati sijač i žetelac.
Po njezinu svjedočanstvu i drugi su se otvorili za Spasiteljev dar života:
„Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.“
Evanđelje po Ivanu 4,1-42
»Kad Gospodin dozna da su farizeji dočuli kako on, Isus, okuplja i krsti više učenika nego Ivan – iako zapravo nije krstio sam Isus, nego njegovi učenici – ode iz Judeje i ponovno se vrati u Galileju. Morao je proći kroza Samariju. Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: „Daj mi piti!“ Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: „Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?“ Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Odvrati mu žena: „Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?“ Odgovori joj Isus: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ Kaže mu žena: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ Nato joj on reče: „Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.“ Odgovori mu žena: „Nemam muža.“ Kaže joj Isus: „Dobro si rekla: `Nemam muža!` Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.“ Kaže mu žena: „Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.“ A Isus joj reče: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.“ Kaže mu žena: „Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.“ Kaže joj Isus: „Ja sam, ja koji s tobom govorim!“ Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: „Što tražiš?“ ili: „Što razgovaraš s njom?“ Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?“ Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: „Učitelju, jedi!“ A on im reče: „Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.“ Učenici se nato zapitkivahu: „Da mu nije tko donio jesti?“ Kaže im Isus: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: `Još četiri mjeseca i evo žetve?` Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: `Jedan sije, drugi žanje.` Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.“ Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: „Kazao mi je sve što sam počinila.“ Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.“
Autor: Mario Halužan, voditelj Škole molitve
Božja riječ je biser koji treba pronaći i otkopati jer samo se po njoj može u svakom od nas događati bolji svijet.
Biblijski tekstovi opisuju konkretne događaje no Božja riječ kroz njih istovremeno progovara srcu onoga tko ih čita i razmatra. Božja riječ nas uzdiže, opominje, tješi i poučava!
Priključite se „Školi molitve” i izgradite svoju osobnu te zajedničku (grupnu) molitvu. Više o „Školi” možete saznati ovdje!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
