Foto: Shutterstock
Ne tako davno, na jednim Paraolimpijskim igrama, devet atletičara, stajalo je na startnoj liniji utrke na 100 metara.
Startni pištolj je opalio i utrka je počela. Nisu svi trčali, ali svatko je htio sudjelovati i pobijediti.
Trčali su po trojica, a onda se jedan dječak spotaknuo i pao te počeo plakati.
Ostali trkači čuli su ga kako plače. Usporili su i pogledali za sobom. Zatim su stali i vratili se. Svih osmero.
Djevojka sa sindromom Down sjela je do njega, zagrlila ga i upitala ga: „Je li ti sada bolje?“ 🌸
Zatim su svih devetero, rame uz rame, došetali do ciljne crte.
Gledatelji su ustali i zapljeskali. Pljesak je trajao vrlo dugo.
Ljudi koji su to promatrali još pričaju o tome.
Zašto?
Zato što negdje duboko u sebi, svi mi znamo da najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda.
Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobijede. Čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku. 👟
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.