Foto: Pixabay
Kad se je Gospa ukazala troma djece pastira u Fatimi 1917., pokazala im je slike koje bi uplašile svako dijete, ali i odrasloga. Pred sobom su vidjeli „ogromno more vatre” i u njemu mnoge duše kako se muče.
Bio je to strašan prizor, koji je kasnije sestra Lucija komentirala riječima:
„Ta je vizija trajala tek kratko, hvala našoj Nebeskoj Majci, koja nam je u prvom ukazanju obećala da će nas povesti u nebo. Da je trajala duže, bojim se da bismo umrli od užasa i straha.”
Pakao je mjesto potpune samoće – i uopće nema velike „zabave grešnika”, kako to mnogi zamišljaju
Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje postojanje pakla, ali i navodi mnogo težu kaznu od vječnog ognja:
„Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.” (KKC 1035)
Objašnjenje dano u Katekizmu jasno nam daje do znanja zašto se trebamo bojati pakla. Moramo se bojati da ne provedemo vječnost odvojeni od Boga, koji nas toliko ljubi.
Istina je da su djeca vidjela pakao koji je izgledao kao vatreno more, ali sestra Lucija dodaje da su oni u paklu patili od neopisiva „očaja”. Pakao je mjesto potpune odvojenosti, mjesto samoće – i uopće nema velike „zabave grešnika”, kako mnogi ljudi to zamišljaju.
…svi čeznu za blizinom, ali nitko se ne može pomaknuti
Dante je pisao o tome u svojem Paklu. Nasuprot „ogromnu vatrenom moru”, on govori o zamrznutu jezeru, „ledu” usred kojeg je Sotona, koji plače i tuguje. Umjesto kao mjesto stalne vatre, Dante ga vidi kao mjesto tame, hladnoće i očaja te ga opisuje kao vječnu odvojenost od Boga, nešto strašno i strahovito samotno. U tom prikazu pakla svi glasno plaču i ridaju, ali nitko nikoga ne može čuti; svi čeznu za blizinom, ali nitko se ne može pomaknuti.
„Najsigurniji, najlakši, najkraći i najsavršeniji put k Isusu”
Dobra je vijest da Gospa nije pokazala tu sliku samo da bi uplašila djecu. Htjela je da ona znaju da se moramo truditi izbjeći pakao i zašto trebamo činiti sve što je moguće da bismo došli u nebo, vodeći sa sobom sve koje znamo.
Također je ponudila put koji vodi duše u zagrljaj neba.
„Vidjeli ste pakao, kamo idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi uvesti u svijet pobožnost mojemu Bezgrešnomu Srcu”.
Gospa je naučila djecu kako da se približe njezinu Bezgrešnom Srcu, da bi spasila njihove duše da odlutaju od Boga. Preporučila je pobožnost prvih pet subota, prinošenje žrtava te molitvu kao dodatak Krunici.
„Kad molite Krunicu, recite nakon svakog otajstva: ‘O moj Isuse, oprosti nam, čuvaj nas od paklenog ognja. Dovedi sve duše u raj, osobito one koje su najpotrebitije.’”
Ta molitva (koja se obično moli kao: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u raj sve duše, a osobito one koje su najpotrebitije tvojeg milosrđa. Amen.”) podsjećala je djecu na ono što su vidjeli u paklu, potičući u njima želju da spašavaju duše svaki put kad mole Krunicu.
Gospa Fatimska podsjeća nas da trebamo željeti da sve duše dođu u nebo, čak i naši neprijatelji
Ta molitva sažima cijeli naš kršćanski život, ističe našu potrebu za osobnim oproštenjem, ali također usmjerava naše napore da pomognemo onima oko nas da postignu vječnu radost. Gospa Fatimska podsjeća nas da trebamo željeti da sve duše dođu u nebo, čak i naši neprijatelji. Nikada ne smijemo željeti da netko provede vječnost odvojen od Boga.
Što smo bliže Marijinu Srcu, to smo bliže Isusovu Srcu. Kao što je napisao sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, pobožnost prema Mariji „najsigurniji je, najlakši, najkraći i najsavršeniji put k Isusu”.
