Najopasnije što se nama kršćanima može dogoditi „Svaka kriza nam je prilika da postanemo bolji ili gori ljudi. Ako se pouzdajemo u Božju milost, ona će nas voditi i učiniti od nas bolje ljude“, poručuje glavni urednik Booka, Josip Lončar u uvodniku novoga broja

Foto: Shutterstock

U uvodniku 134. broja mjesečnika „Book” (za veljaču 2021.), glavni urednik Josip Lončar govori o cijepljenju. Dio uvodnika možete pročitati u nastavku, a cijeli tekst u tiskanom izdanju.

Mi u uredništvu smo podijeljeni u vezi pitanja o cijepljenju, ali smo ujedinjenju u stavu da trebamo uvažavati različita mišljenja i da trebamo ići sigurnim putem za nas kršćane…

S obzirom na vlastito iskustvo, na vlastiti susret s koronom, koji me je zamalo stajao života, svakako ću svima koji su u prilici primiti cjepivo, preporučiti (pomalo pristrano i sebično) da se cijepe.

Koliko god veliku vjeru imao, siguran sam da se još dugo neću osloboditi određenih strahova i da neću imati potpuno zdrava pluća, barem ne bez Božje izravne intervencije

Mnogi nisu svjesni da dobar dio onih koji su imali teži oblik te bolesti, a koji su preživjeli, zapravo nisu ozdravili, iako više nemaju koronu. Otpušteni su iz bolnice, no nuspojave te bolesti će itekako imati još dugo, a možda i do kraja života. Neki od nas preboljelih imamo oštećenja tjelesnih organa, neki psihičke smetnje, a neki i jedno i drugo. Strah od onoga što smo u bolesti iskusili veći je i od samog straha od smrti. Koliko god veliku vjeru imao, siguran sam da se još dugo neću osloboditi određenih strahova i da neću imati potpuno zdrava pluća, barem ne bez Božje izravne intervencije. Budući da sam realan čovjek, lagao bih kad ne bih rekao da nemam i određeni strah od tih, na brzinu napravljenih cjepiva. No, ipak mislim da se možemo složiti kako je sasvim prirodno da su strahovi od ponovnog oboljenja koronom neusporedivo veći od straha od cjepiva.

Postoji i druga strana medalje. Činjenica je da su neki, posebno djeca, stradali od raznih cjepiva. Može li bilo tko nekome iz tih obitelji zamjeriti ako je prema cijepljenju skeptičan ili je protiv njega, ako ima sasvim realan strah od možebitnih nuspojava cjepiva? Osobno poznajem neke od tih obitelji i nije mi ni na kraj pameti uvjeravati ih da nisu u pravu ako su protiv cijepljenja.

Oni koji se još nisu odlučili, u eteru će pronaći argumente i jednih i drugih i trećih i svih ostalih koje nisam spomenuo, a kojih zasigurno ima, i vjerojatno će se opredijeliti na osnovu njih…

Ima i onih koji su preboljeli koronu s malim ili neznatnim problemima. Njihovo iskustvo će ih sigurno staviti u situaciju da se mogu teško odlučiti za ili protiv cijepljenja.

Ima i mnogo onih koji kod kuće imaju bolesnike u terminalnoj fazi. Neki od tih bolesnika mogu još mjesecima živjeti te je njima i njihovim najbližima svaki preživjeli dan silno dragocjen. Oni znaju da i najmanja viroza može za njih biti kobna i sasvim je normalno da će se njihovi bližnji koji s njima žive bojati da ne bi gdje pokupili bilo kakvu zarazu, te će one koji ne nose maske izbjegavati u širokom luku. Tko im to može zamjeriti?

Oni koji se još nisu odlučili, u eteru će pronaći argumente i jednih i drugih i trećih i svih ostalih koje nisam spomenuo, a kojih zasigurno ima, i vjerojatno će se opredijeliti na osnovu njih. Mnogi koji nisu u rizičnim skupinama imat će, dok ne dođu na red za cijepljenje, dosta vremena vidjeti kako će proći onih stotinu milijuna koji su se cijepili prije njih, pa će na osnovu potvrđenog postotka učinkovitosti ili neučinkovitosti (ovisi s koje strane gledamo) te potvrđenih nuspojava, donijeti vlastite stavove.

Nas dvoje odlučili smo ne suprotstavljati stavove argumentima, na osnovu kojih bismo mogli potkrijepiti svoje odluke. Ništa nije ni crno ni bijelo. Ponekad prevlada bijelo, a ponekad crno. Najvažnije je da svatko pronađe mir u srcu

Prvi korak prema rješenju

Rješenje uvijek postoji. Prvi korak bi zasigurno trebao biti taj da oni koji, poput mene, iz sasvim opravdanih razloga (čitaj strahova), zastupaju određenu opciju, pokušaju razumjeti i one druge koji, također iz sasvim opravdanih razloga (opet čitaj strahova), imaju različiti stav. Razgovarajući otvoreno s dragom prijateljicom koja se nalazi u oprečnom taboru, došli smo do određenih zaključaka. Rekao sam joj da se, u okolnostima koje su za mene imalo opasnije, vjerojatno neću htjeti družiti s njome ako se neće cijepiti ili ako se neće htjeti pridržavati zaštitnih mjera koje su meni prihvatljive. Ona je to prihvatila i rekla kako bi na mojem mjestu imala isti stav. Budući da me razumije i poštuje, rekla je da je spremna poduzeti sve mjere opreza koje će mene umiriti, uključujući i nošenje zaštitne maske, iako u njezinu svrsishodnost uopće ne vjeruje. Ona sama ima loša iskustva s cijepljenjem u svojem djetinjstvu i meni je sasvim prihvatljivo da se iz tih razloga ne želi cijepiti. Nas dvoje odlučili smo ne suprotstavljati stavove argumentima, na osnovu kojih bismo mogli potkrijepiti svoje odluke. Ništa nije ni crno ni bijelo. Ponekad prevlada bijelo, a ponekad crno. Najvažnije je da svatko pronađe mir u srcu. Veći strah uvijek pobjeđuje manji. Neki će možda reći da njihov stav nema veze sa strahom, no je li moguće da se netko tko se ne boji nuspojava cjepiva, ne bi cijepio znajući da bi cijepljenjem umirio mnoge svoje prijatelje?

Neki dan sam na talijanskoj televiziji slučajno vidio kako su u jednom domu za starije osobe riješili problem posjeta…

Na osnovu dosadašnjeg iskustva cijepljenja može se zaključiti da će se ipak dobar postotak pučanstva cijepiti, barem što se tiče rizičnih skupina, no s obzirom da znamo da ni jedno cjepivo nije 100% učinkovito, oni koji će se cijepiti neće do kraja izgubiti strah od zaraze. Bilo bi jako lijepo kad bi protivnici cijepljenja uvažavali i, poput moje prijateljice, učinili sve što je potrebno da se ugrožene osobe osjećaju što sigurnije. Vjerujem da bi oni koji se osjećaju ugroženima to itekako znali cijeniti i da im ne bi zamjerili što su se odlučili ne cijepiti. Isto bi tako bilo jednako lijepo kad bismo uvažavali i one koji se zbog svojih iskustava, strahova ili stavova ne žele cijepiti.

Budući da nikome na čelu ne piše kojoj skupini pripada, bilo bi sasvim normalno kada bismo u ljubavi prihvatili one koji nas upozore da se boje zaraze. Iako ću još dugo imati imunitet i znam da ne mogu nikoga zaraziti, ipak ću rado nositi masku kad dođem u društvo koje ne zna da ih ne mogu zaraziti (mada i za to postoji minimalna vjerojatnost). Na nama je da odlučimo hoćemo li, nakon što nas netko upozori, poštovati mjere koje će umiriti strah te osobe ili ćemo se od nje samo fizički udaljiti. Siguran sam da ćemo, ako jedni drugima pristupimo na pozitivan način, ubrzo pronaći zgodne načine kako da se ipak družimo, na zadovoljstvo jednih i drugih. Možda nam je to lijepa mogućnost da druge prihvaćamo i zbog onoga što sam napisao u prošlom uvodniku: „Isuse, ovo je tebi za ljubav“. A ako nam je baš teško nositi masku, možemo reći: „Isuse, ovo je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i za sve one koje sam ranio svojim grijesima“.

Neki dan sam na talijanskoj televiziji slučajno vidio kako su u jednom domu za starije osobe riješili problem posjeta. (…)

Najopasnije što se nama kršćanima može dogoditi je teški grijeh koji nas može dovesti u poziciju da izgubimo nebo…

Najopasnije što se nama kršćanima može dogoditi je teški grijeh koji nas može dovesti u poziciju da izgubimo nebo. Ako nismo ponizni, lako nam se može dogoditi da počnemo osuđivati one koji imaju drukčiji stav, da ih počnemo omalovažavati, osuđivati, ogovarati i klevetati, pa čak i mrziti. Dokaze da se to već itekako događa, lako možemo pronaći. (…)

Kako izgleda ovo rješenje; što svakako trebamo izbjeći kao kršćani jer je to najopasnije; što će se dogoditi sa svijetom… pročitajte u uvodniku 134. broja mjesečnika „Book” (za veljaču 2021.).

Svoj primjerak Booka nabavite na kioscima Tiska (dostupan od utorka, 2. veljače) ili se možete pretplatiti (ovdje).

Book.hr