Najbolji način da nekome približite svoju vjeru Vaše molitve ne proizlaze iz onoga što vi mislite da ta osoba proživljava ili ju brine, već iz odnosa s njom, iz njezina izgleda lica te iz onoga što ona sama o sebi govori…

Foto: Shutterstock

To je ono pravo. To je prava molitva.

I tako sam posjetio svojeg strica i divno se proveo s njim. Nakon što smo se obvezali da ćemo moliti za njega, doznao sam mnogo priča o njemu, svojem ocu, našoj obitelji – čak i o sebi – koje prije nisam čuo ili nisam upamtio. To je bilo prekrasno.

Dobro smo se zabavili. On voli kad mu se postavljaju pitanja i voli pričati o svojim sjećanjima. A ja se nisam mogao zasititi tih priča. Naposljetku sam mu rekao: „Volimo te. Oduvijek si nam puno značio. I želim da znaš da možeš računati na nas, da želimo biti što je više moguće dio tvojeg života i da ti želimo pomoći kako god možemo, pa i duhovno, jer smo uvjereni da sve što nam je potrebno dolazi od Boga i bila bi nam čast moliti zajedno s tobom za tvoje potrebe, kao što i inače molimo za svoje.“

I ako smo se ikada ponadali da ćemo utjecati na njih da povjeruju u evanđelje, morat ćemo se pokušati ušuljati u njihove živote kao što se podmeće lijek u pseću hranu i nadati se da neće primijetiti

Bio je zbilja dirnut. Iskreno, koliko vam je ljudi ikada reklo takvo što? Znam da ste vjernik, pa biste najvjerojatnije cijenili takvu gestu. Ali mi smo kršćani negdje pokupili kompleks izbjegavanja, pa onda zbog komfornosti ili izbjegavanja rizika pretpostavljamo da ostali smatraju našu vjeru neželjenom i nezanimljivom. I ako smo se ikada ponadali da ćemo utjecati na njih da povjeruju u evanđelje, morat ćemo se pokušati ušuljati u njihove živote kao što se podmeće lijek u pseću hranu i nadati se da neće primijetiti. Možda progutaju prije negoli primijete što žvaču. Međutim najbolji je način da ljudima ponudite evanđelje taj da im date sebe. Oni vas mogu odbiti, jasno. To je na Bogu, ne na vama. No vjerojatno će vas prihvatiti, kao i vašu iskrenu ljubav za njih. A u tome ima puno evanđelja.

Terence, prihvaćam Isusa Krista kao svojeg Gospodina i Spasitelja…

Kad sam ponudio svojemu stricu na dar sve nas, naše molitve i naše vrijeme – dajući mu povezanost s našom obitelji – otkrili smo da je željan čuti više o tome i da želi naučiti više. Stoga smo on i ja počeli zajedno čitati Ivanovo evanđelje, telefonski jednom tjedno, razgovarati o tome što nam Bog poručuje i o tome tko je Isus i što nam govori njegova riječ.

Za to je vrijeme naša obitelj za njega molila, svi zajedno i svatko od nas pojedinačno, samo ga prikazujući, kao i njegove potrebe. Nakon četiri tjedna, za našega telefonskog razgovora, rekao mi je: „Terence, prihvaćam Isusa Krista kao svojeg Gospodina i Spasitelja. Ne znam što je sve za to potrebno, ali znam da sam grešnik i znam da ga trebam.“

„Siguran si?“ pitao sam ga…

Ulomak iz knjige „Vjeruju li vaša djeca?“ autora Terencea Chatmona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Book.hr