Foto: Pixabay

Makar sam bila diplomirana pravnica i živjela u L.A. i imala prijatelje svjetovnjake, nisam bila od svijeta: nikada nisam bila. Bila sam teška pijanica 20 godina, onda sam se otrijeznila, udala, razvela i počela pisati. Iako sam radila „normalne” stvari, znala sam da se stvarni život nalazi u realnosti iznad nas.

Primjerice, nisam gledala TV. Nisam čitala, slušala niti obraćala pažnju na politiku. Nisam imala potrebu gledati politiku kako bih znala da vršimo strašno, prestrašno nasilje nad sobom i drugima: financijsko, seksualno, emocionalno, fizičko i duhovno. Promatrala sam reklamne plakate. Čitala sam recenzije knjiga u vodećim novinama. Nisam se trebala detaljnije baviti kulturom; trebala sam hodati ulicom i gledati lica prolaznika, ljubiti ih, vidjeti njihovu glad. Trebala sam osjetiti patnju svijeta i s zgražanjem shvatiti kako sam joj i ja doprinijela. Nisam trebala ni kaznu ni pokoru nego vrstu pročišćenja.

Crkva nas suočava s našim idolima: ljudima, mjestima i stvarima koje nisu Bog

I sve sam više uviđala da se najbolje pročišćavamo u Crkvi. „Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6), rekao je Krist a što je Krist nego Njegova Crkva koju je sagradio na Petru – jednom od nas: kolebljivom, hirovitom, uplašenom? U Crkvi otkrivamo da smo još uvijek netolerantni, da mrzimo, da smo nestrpljivi, kukavice, puni predrasuda, hladni, tvrda srca, bez ljubavi. Crkva nas suočava s našim idolima: ljudima, mjestima i stvarima koje nisu Bog. Želimo birati koga ćemo voljeti; s kime ćemo slaviti. Želimo biti bolji od ostalih, osobito u Crkvi. Crkva je često zadnje mjesto na kojem želimo biti i u konačnici prvo mjesto gdje možemo i moramo biti.

Iz knjige „Košulja od vatre“, autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.