Foto: Shutterstock
„Zašto, Bože…?“
(…) Dva tjedna nakon što sam prihvatio Gospodina, pokušao sam pričati s njim cvileći i mucajući kroz drhtave usne.
„Zašto, Bože…?“
Ali nisam mogao smisliti što još reći. Nekontrolirano sam se tresao. Noć prije, gledao sam Abbine oči pune suza. Te oči koje su tako nježno brinule za mene od dana kad je ezan bio šapnut u moje uho. Oči koje su se lagano zatvarale u molitvi dok je zazivao zaštitu od Boga. Oči koje bi se pune ljubavi okretale kad bi odlazio na more, služeći svojoj naciji i svojoj obitelji. Da budem uzrok jedinih suza koje sam ikad vidio da su izašle iz tih očiju, nisam to mogao podnijeti.
Nikada više nije hodao uzdignute glave od toga dana. Ugasio sam njegov ponos
„Zašto, Bože…?“
Iako Abba nije rekao puno, ono što je rekao muči me od tada. Čovjek koji je stajao kao najviši u mojem životu, arhetip moje snage, moj otac, izgovorio je ove riječi kroz opipljivu bol:
„Nabeele, danas se osjećam kao da je netko iščupao kralježnicu iz mene.“ Te su me riječi pocijepale. Osjećao sam se kao da sam ubio oca. Nisam samo odustao od svojeg života da bih slijedio Isusa nego sam i ubijao svojeg oca. Nikada više nije hodao uzdignute glave od toga dana. Ugasio sam njegov ponos.
„Zašto, Bože…?“
„Zašto si me ostavio da povrijedim svoju obitelj dublje nego što su ikada bili povrijeđeni? Oni to nisu zaslužili!“
Ammi je imala još manje riječi od Abbe, ali njezine su oči rekle više:
„Ti si moj jedini sin, ja sam te rodila. Od kako si bio rođen, zvala sam te svojim jaan kay tuqray, fizički dio mojeg života i srca. Ja sam te u kolijevki odgojila, pjevala ti, učila te putovima Božjim. Svaki dan od kako si došao na ovaj svijet, voljela sam te cijelim bićem svojim na način na koji nisam voljela nikog drugog.“
„Zašto si me izdao, Billoo?“
Njezine su mi se oči zarile u dušu i ostale u mojem pamćenju. One su bile posljednja slika koju sam vidio prije nego što ju je Abba odvezao u bolnicu preko puta. Nitko od nas nije bio siguran da će preživjeti noć. Preživjela je, ali joj oči više nikad nisu sjajile od tog dana. Ugasio sam njezino svjetlo. Shrvan pred Bogom, očiju punih suza, nosa i usta u nemogućnosti da zadrže tugu, konačno sam uspio kroz suze izustiti pitanje:
„Zašto, Bože, zašto me nisi ubio u trenutku kad sam povjerovao? Zašto si me ostavio ovdje? Zašto si me ostavio da povrijedim svoju obitelj dublje nego što su ikada bili povrijeđeni? Oni to nisu zaslužili! Sve sam uništio! Ništa nije ostalo!“
U tom trenutku, trenutku najveće agonije mojeg života, dogodilo se nešto što je bilo iznad moje teologije i moći imaginacije…
Zašto me nisi ubio? Molio sam ga pun očaja jer je bilo prekasno:
„Bilo bi bolje da si me ubio u istom trenutku kad sam povjerovao, tako da moja obitelj ne mora osjetiti izdaju. To je puno gore za njih nego što bi bila moja smrt. Barem bi naša ljubav još bila živa. Barem bi naša obitelj i dalje ostala kakva je i bila. Zašto, Bože?“
U tom trenutku, trenutku najveće agonije mojeg života, dogodilo se nešto što je bilo iznad moje teologije i moći imaginacije. Kao da je Bog podigao megafon i govorio direktno u moju savjest; čuo sam ove riječi kako rezoniraju u mojem cijelom biću:
„Zato što ovo nema veze s tobom.“ (…)
Iz knjige „Tražeći Allaha, pronašao Isusa“ autora Nabeela Qureshija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete kupiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
