Foto: Shutterstock
Prosinac je. Posljednji mjesec u godini. Dok u retrovizoru tražim posljednje slike koje će me uvijek vraćati u 2017., kao na foto-vrpci izmjenjuju se događaji, ljudi, situacije koji su ovaj dio puta, puta čijem sam kraju svakim trenom sve bliže, učinili nemjerljivo ljepšim, ispunjenijim, smislenijim, svrhovitijim. Retrospektivno ga ponovno promatrajući, naviru sjećanja koja je vrlo lako obojiti jednom bojom. Bojom zahvalnosti.
Jer zahvalna sam! Na svemu!
Na suputnicima najviše! Onima koje sam upoznala u godini na izmaku, koji su mi darovani da ih prepoznam i u njima pronađem odgovor, utjehu, nadu, sigurnost, povjerenje, utočište; da obolom svoga prisustva upotpune dijelove koji im oduvijek pripadaju. Zahvalna sam i na onima koji su još jednu godinu bili i ostali uz mene, onima koje odavno nazivam i držim svojima. Onima koji svojim ostajanjem i podrazumijevanim „tu sam” dodaju na dubini vlastita dojma.
Hvala Ti za svaku priliku…
Zahvalna sam na svakoj prilici koja je od mene tražila da izađem iz vlastitih okvira, koja me je nukala da budem odlučnijom, odvažnijom, hrabrijom. Na svakoj prilici koja me je tjerala da još više prepoznam i upoznam sebe. Onu sebe kakvom me On želi. I prilici da Mu u tome udovoljim. Zahvalna sam i na svim neuspjelim pokušajima, jer svaki me put upravo on, neuspjeh u težnji k savršenom, podsjetio da moram prestati vjerovati sebi, onome mome u meni i okrenuti se Njemu, Njegovom u meni.
Hvala ti za nove puteve!
Uz sve proživljeno i doživljeno, putujući putem na izmaku, više sam nego ikada prije, dublje negoli ikada prije i jasnije negoli ikada prije shvatila, i konačno prihvatila, da Bog, koji vidi i sluša molitve izrečene u skrovitosti, brusi i polira, iznutra i izvana, pripremajući za ono što ima i želi dati. Dati savršeno i u punini, punini mjesta i punini vremena. Da iznenadi onda kada sve bude spremno. Otvarajući tako neke nove puteve. Puteve koji čekaju već iza ugla.
