Foto: Shutterstock
Ljudi su voljeli tamu – a voljeti tamu znači voljeti usmrćenje Isusa, koji je istina i život, svjetlo i izlaz. Ako usmrćuješ istinu o sebi samom, usmrćuješ u sebi život Onoga koji je govorio da je istina sama. To je život u mraku, u tami: „Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: ‘Eli, Eli, lema sabahtani?’ To će reći: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: ‘Ovaj zove Iliju.’“ (Mt 27,45-47)
Svim tvojim tajnama koje si sakrio pred Bogom pristup ima princ tame, Sotona, i u svakome ih trenutku može iskoristiti, ucjenjujući te strahom i nagoneći te na zlodjela. Svim istinama koje priznaš Isusu u sakramentu ispovijedi, ili ih razjasniš, otkriješ u svjetlu Njegova oprosta, princ tame nema pristupa. Kada predaješ grijehe Onome tko je svjetlost, Sotona ih više ne vidi jer je zaslijepljen svjetlošću, poput nekog tko je cijeli život proveo u mračnim pećinama. Za nekoga takvog čak je i tračak ubojit.
„I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1,5)
Tama mržnje
Najveća je tama mržnja, i ne kaže se bez razloga da je netko zaslijepljen mržnjom. Dogodi se da je netko zaslijepljen ljubavlju – ali prava ljubav otvara oči. Ako je dakle netko zaslijepljen ljubavlju, to je zapravo vrsta mržnje u početnom stadiju ureknuća. Dobro nam je poznato iz života kako se često zasljepljujuća ljubav u jednom trenutku iz obožavanja pretvori u mržnju spram te iste osobe. Evanđelist Ivan kaže sljedeće u svojoj Prvoj poslanici: „Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.“ (1Iv 2,9-11)
Mržnja nas tako zasljepljuje da možemo raspeti Sina Božjeg misleći da pribijamo grešnika na križ. Otkud proizlazi mržnja, taj mračan osjećaj? Iz skrivanja mržnje prema sebi samome – iz zatajenja mržnje koju nismo u stanju osvijestiti. U tom slučaju, otkud proizlazi ta velika mržnja, koju nismo u stanju osvijestiti, prema sebi samome? Iz toga što nemamo iskustvo oprosta, ili zbog pomanjkanja iskustva milosrđa ispunjena ljubavlju. Je li Bog ikome osporio pravo na oprost i ljubav? Je li Onaj koji je na križu dozivao Oca zbog onih koji su ga raspeli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“, mogao uskratiti oprost ikome tko bi ga za njega samo zamolio?
Iskustvo ljubavi i oprosta
Nikome dakle ne uskraćuje – neki ljudi sami sebi uskraćuju iskustvo ljubavi koja nudi oprost. Zašto? Jer primiti oprost može onaj tko priznaje svoju krivnju i skrušeno izjavljuje da je učinio nešto loše. Za takvo što spremna su samo pokorna srca i ona koja znaju kako je mnogo teže nositi neoprošteni grijeh ne bi li izbjegli sramotu nego priznati ga podnijevši sram. I tako smo došli do korijena – sram je osjećaj koji odlučuje o tome mrzi li tko sebe ili će pak, iskusivši milosrđe, zavoljeti se, a time izbjeći da ogrezne u mržnji. (…)
Sram predstavlja uska vrata spasenja – ljudi toliko strahuju od tog osjećaja da će prije odbiti priznati vlastite pogreške nego odustati od ponosa i iskusiti sram priznajući sve svoje grijehe. Prihvatiti sram znači dopustiti si da budemo osvijetljeni, ali ponosno ga odbaciti znači ogreznuti u mraku. Onaj tko se nikada ne srami, skriva u sebi neku besramnost…
Ulomak iz knjige „Ranjeno svjetlo” autora Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
