Vjerujem u Boga, ali u Crkvu ne – može se sve češće čuti u svakodnevnom razgovoru. Sve je više onih koji smatraju da je osobna vjera u Boga, bez Crkve kao zajednice vjernika, dostatna za život i spasenje. Doista nisam znao što odgovoriti onima koji zastupaju takvo stajalište. Međutim, jednom prilikom sam na Internetu gledao poznate radove Leonarda da Vincija, među njima i sliku Posljednja večera. Isus je prikazan kako zajedno s apostolima blaguje večeru na kojoj je najavio svoje djelo otkupljenja i spasenja. Da Vinci je to u renesansnom stilu zorno prikazao tako da je Isusov lik smjestio u sredinu, a apostole na istoj strani stola s obje strane. Tako su se apostoli mogli najbolje prikazati. Tko zna, možda je u dvorani posljednje večere bilo upravo tako – svi na jednoj strani stola. Prednja stana stola je ostavljena slobodnom za sve nas koji smo također pozvani. Slično kao u crkvama. U Evanđelju čitamo kako je Isus žarko želio blagovati ovu pashalnu žrtvu prije svoje muke. Čeznuo je za zajedništvom. Premda je znao da će se među okupljenim apostolima naći i njegov izdajnik Juda, to nije promijenilo njegovu odluku da ta svečana večera bude sa svim apostolima.

Zajedništvo s drugima

Što se, međutim, događa kod većine nas nakon što u crkvi ugledamo nekoga tko je po našem mišljenju izdao Boga ili prevario ljude? Mrmljamo, a mnogi i napuste Crkvu smatrajući da ne mogu biti zajedno s takvima pored sebe. Isus nije učinio tako na svojoj posljednjoj večeri kad je zapovjedio: Ovo činite meni na spomen. Te njegove riječi su se odnosile na kruh i vino kao simbole njegova Tijela i Krvi. Ali, ne samo to. Na određeni način to se odnosilo i na stol kao simbol zajedništva za kojim Isus čezne. Crkva je zajednica koju je Bog htio i osmislio. Premda su njezini članovi grešni i slabi ljudi, to ne mijenja Božju ideju da ona postoji, živi i raste. Bogu je izuzetno stalo do našeg osobnog odnosa s Njim, ali on želi i naše zajedništvo s drugim vjernicima. Ne želi da budemo po strani, nego zajedno za istim stolom na Njegovoj gozbi na koju nas sve poziva.

Koliko je još ostalo?

O Leonardu da Vinciju, kojeg sam spomenuo na početku teksta, postoji zanimljiva anegdota. Kad su ga, već kao starca, pitali koliko ima godina, odgovorio bi im: Ne znam točno, možda osam ili deset. Ne, nije se šalio, nego on nije brojio godine koje je proživio, već one koje su mu, prema njegovu mišljenju, još ostale. Ovim svojim promišljanjem želim naglasiti da je veoma važna odluka kako ćemo provesti ostatak svog života: izvan Crkve ili u njoj, kako to želi Gospodin.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.