Foto: Pixabay
Pročitajmo s čežnjom ovaj članak. Šteta što često u Crkvi samo učimo izgovarati molitve, a ne učimo moliti. Molitva je najvažnija stvar u našem osobnom odnosu s Bogom, a o njoj se najmanje uči. Ne sjećam se da sam ikada čuo svećenika kako s propovjedaonice govori o svojim vlastitim molitvenim iskustvima. Mogli bismo lako povjerovati da ih svećenici ni nemaju jer ne znaju moliti. Pastiri, molimo vas, razuvjerite nas. Prava molitva nas zanima, daleko više nego i mislite.
Uz ikone, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih fenomena istočnog kršćanstva na kršćanskom zapadu, kako među katolicima, tako i među protestantima, jest tzv. „molitva srca“ ili, kako ju neki nazivaju, „Isusova molitva“. I u našoj je javnosti nadaleko poznata i vrlo popularna knjiga Ispovijesti ruskog hodočasnika, koja govori o Isusovoj molitvi. Radi se o vrlo staroj kršćanskoj molitvenoj praksi, koja se je pojavila i razvila među monasima i isposnicima na Istoku (Egipat, Palestina, Sirija), a koja je dio cijele jedne teologije i koja predstavlja jednu posebnu istočnokršćansku duhovnost, raširenu kako među monasima i klericima, tako i među laicima.
Isusova molitva u tehničkom smislu sastoji se od ponavljanja kratkih molitvenih zaziva, među kojima je najpoznatiji i najrašireniji: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga/grešnu.“ (Ili: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku.“) Inačice tog zaziva jesu: „Gospode Isuse Kriste, pomiluj me“, „Gospode, pomiluj me grešnoga“, „Gospode, pomiluj“ („Kyrie, eleison“), „Gospode Isuse Kriste, milostiv budi meni grešnomu/grešnoj“ (molitva carinika iz Lukina evanđelja), i slično. Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama po 33, 50, 100 ili više puta, zajedno s posebnom tehnikom disanja, u stavu ili raspoloženju tihovanja, tj. potpunog smirenja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Može se moliti u crkvi, pred ikonom ili oltarom, na kojem tihom mjestu u prirodi, u kući, po gradu, sjedeći lagano spuštene glave, hodajući, ležeći ili radeći neki posao. Cilj je ove molitve sjedinjenje s Kristom po neprestanoj molitvi, koja postupno postaje dio naše naravi (prirodna poput disanja), koja nam iz uma prelazi u srce i oblikuje našu dušu. Prilagođavajući disanje izgovaranju molitve (kod udisaja: „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji“, a kod izdisaja: “pomiluj me grešnoga“) polako stvaramo naviku koja spaja dušu, um, srce i tijelo u jednu cjelinu. Bitno je pri tom ništa ne zamišljati i nikakve slike ne stvarati, već se prepustiti Božjem Duhu i svjetlosti (prosvjetljenju) koja iz te blizine dolazi. Pozornost mora isključivo biti sabrana na riječi molitve. Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju njegova smilovanja, pri svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu.
Ta kratka molitva sadrži najbitnije od bitnoga i predstavlja sažetak Očenaša, Vjerovanja, psalama i evanđelja. Nazivajući Isusa „Gospodom“ ispovijedamo vjeru da je Bog i gospodar života i smrti. Ime „Isus“ – onaj koji spašava i „Krist“ – pomazanik, kao i naslov „Sin Božji“ izriču temeljnu istinu kršćanske vjere o utjelovljenju Sina Božjega, priznaju njegovo božanstvo (druga osoba Presvetoga Trojstva) i njegovo spasiteljsko i otkupiteljsko poslanje za nas. Time kršćanin izriče mali Simbol vjere. Drugi dio molitve: „Pomiluj me grešnoga“, sabire sve naše molitve i potrebe u jedan zaziv za smilovanjem, uz priznanje da smo grešni i potrebni njegova milosrđa. Doista, što drugo nam kao slabim i grešnim ljudima uopće treba? Tako ova molitva u sebi sadrži i ispovijest i sadržaj naše vjere, a sažimlje i sve zazive i molbe upućene Isusu u evanđelju. Sjetimo se carinika u hramu: „Bože, milostiv budi meni grešnomu“ (Lk 18, 9 – 14), ili slijepca iz Jerihona: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ (Lk 18, 38). U cijelom psaltiru, gotovo u svakom psalmu ponavlja se motiv i zaziv: „Bože, smiluj se!“ Dakle ne radi se o ispraznu ponavljanju neke formule ili mantre, već o svjesnu izricanju i ispovijedanju temeljnog sadržaja vjere.
Etiopski monah u molitvi časoslova s velikom brojanicom.
Konstantin Savitskiy, Monah, Rusija 1897.
Korijen takve molitve valja tražiti u Pavlovu poticaju kršćanima da „bez prestanka“ mole (1 Sol 5, 17), kao i u samim Isusovim riječima o neprekidnoj i upornoj molitvi („uvijek moliti i nikada ne klonuti“, Lk 18, 1), ali i u riječima da se u molitvi ne ponavljaju isprazne riječi (Mt 6, 7). Bitan aspekt te molitve njezino je ponavljanje imena Isusova. I zapadna kršćanska tradicija poznaje moć i snagu Isusova imena (blagdan Imena Isusova 2. siječnja, zazivi Zlatne krunice, Litanije Imena Isusova). I Sveto pismo na više mjesta govori o zazivanju Božjeg imena („ako ustima priznaješ da je Isus Krist Gospodin“ i „tko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen“ (Rim 10, 9 i 13)). Ponavljanje i upornost u molitvi spadaju više u tehniku, samoodgoj, duhovnu disciplinu i na neki način vježbu uma i srca. Bitno je komu i zašto govorimo.
Isusova molitva bila je neodvojivim dijelom duhovnosti svetih otaca, monaha i isposnika ranoga kršćanstva. Sveti Ivan Klimak (579. – 649.), pisac Ljestvice duhovnog uspona, kaže: „Tvoja molitva mora biti vrlo jednostavna. Nemoj se dakle upinjati da puno kažeš. Dok tražiš riječi, samo rastresaš duh. Otac Nebeski gotovo nikada ne može odoljeti jednostavnim, uvijek ponavljanim rečenicama djeteta. Jedna riječ na usnama carinika u Hramu umilostivila je Boga, jedan pouzdan zaziv bio je dovoljan da spasi razbojnika. Govori li se u molitvi puno, mnogovrsne i zbunjujuće slike opterećuju duh, a pobožnost se izgubi. Ali ako se malo govori ili se izgovara samo jedna riječ molitve, duh ostaje sabran.“ Ta se molitva od najranijih dana prakticirala među pravoslavnim, ali i među koptskim i sirskim monasima.
Monah izrađuje brojanicu moleći, kako bi u samom nastanku bila posvećena.
Molitva srca doživjela je svoje teološko produbljenje među monasima Svete gore, Atosa, u 14. st. kao sastavni dio mističnog pokreta hezihazma (sabranost, od grč. isihia = mir, tišina). Hezihazam je mistična duhovnost koja kroz askezu i kontemplaciju te neprestanu Isusovu molitvu dovodi do čišćenja od strasti i duboka duševnog mira, u kojem se uspostavlja zajedništvo duše s Bogom. Plod je tog zajedništva viđenje božanskog svjetla poput onoga koje su apostoli doživjeli kod Isusova preobraženja na gori Taboru. Ne radi se o spoznaji Boga kakav jest, jer on uvijek ostaje onostranom tajnom, već o neposrednoj kontemplaciji njegovih nestvorenih energija, o prodiranju u Božju nutrinu koliko je to čovjeku uopće moguće. Glede tog se razvila i teološka polemika između kalabrijskog monaha Barlama i Grgura Palame, koju su riješili carigradski crkveni sabori 1347. i 1351., proglasivši pravovjernost Palamine teološke misli. Hezihazam je snažno utjecao na daljnji razvoj duhovnosti među crkvama bizantske liturgijske i duhovne tradicije, kako pravoslavnima, tako i katoličkima (grkokatolici).
Cilj Isusove molitve jest u tome da naša molitva sve više postane molitva kojom se Isus moli u nama, da bi naš život postao jedno s njim, da se naš život sjedini s Duhom Božjim u kojem je dah svega života. Cilj je milosno zajedništvo s Bogom. Molitva se ponavlja sve dok ne postane neprestana, ujednačena s ritmom disanja i otkucajima srca. Cilj je preobražaj, potpuno obraćenje i sjedinjenje s Bogom, pribivanje u Božjoj svjetlosti. Čovjek se sjedinjuje s Bogom, ali ne postaje Bog i ne gubi vlastiti ljudski identitet i ograničenost. Prema istočnoj kršćanskoj teologiji, sav je kršćanski život postupno preobraženje i povratak čovjeka u ikonu Božju, sliku na koju je prvotno stvoren, sve do potpuna pobožanstvenjenja (grč. theosis) u vječnosti. Zato ta molitva najprije sjedinjuje podijeljenoga i paloga čovjeka u samome sebi, njegov rastresen um i srce, tijelo i dušu, da bi se nepodijeljen mogao približiti i sjediniti s Bogom. Ona nije nekakva tehnika za sebe, poput istočnjačke joge, već je sastavan dio kršćanskoga asketskog i sakramentnog života u zajednici Crkve. Ne prizivamo Isusovo ime kao izolirani pojedinci, sigurni u svoje unutrašnje sposobnosti, već molimo kao članovi Crkve, koja je Tijelo Kristovo. Premda prema crkvenim pravilima na istoku ta molitva može zamijeniti sve druge službene molitve, ona ne može zamijeniti svete tajne (tj. otajstva euharistije, ispovijedi, pomazanja). Zajedno sa sakramentima i evanđeoskim životom Isusova molitva dovodi do čistoće srca, do iskustva milosrđa Božjega i njegove prisutnosti u nama, do sjedinjenja i preobraženja čovjeka i kozmosa.
Brojanica (grčki: komboskini; ruski: čotki ili čislo; rumunjski: metania) kojom se moli Isusova molitva napravljena je od čvorova koji su spleteni na poseban način, a svaki čvor je sastavljen od mnogo malih čvorića. Najčešće se radi od svile ili vune crne boje (crnina predstavlja jednostavnost, odricanje od sjaja svijeta, sjećanje na smrt). Može imati 10, 33 (broj Isusovih godina), 50, 100 ili čak 300 čvorića koji pomažu kod brojenja zaziva, da se usredotočimo na molitvu i postignemo ujednačen ritam. Na kraju obično ima križ i rese koje simboliziraju izlijevanje Duha Svetoga. Neke imaju i razdjelne čvorove ili zrnca koje ih dijele na sedmice, osmice ili desetice. Kod istočnih kršćana često se nose i kao narukvice na rukama. Stara monaška predaja govori o monahu koji je želio načiniti brojanicu da bi odbrojavao svoje molitve, ali Đavao mu je stalno razvezivao čvoriće. Međutim javio mu se je anđeo i naučio ga plesti čvorić koji se sastoji od sedam (biblijski sveti broj) upletenih križeva i kojega Đavao nije mogao rasplesti. Na brojanice se ponavljaju i molitve upućene i Bogorodici Mariji (ponavljanje zaziva: „Presveta Bogorodice, spasi me grešnoga“) ili svetima: “Sveti (ime), moli Boga za mene grešnoga“. Može se moliti i za žive: “Gospode Isuse Kriste, pomiluj slugu (sluge, službenice) svog (ime/imena)“, kao i za pokojne: „Gospode Isuse Kriste, upokoj duše usnulih slugu svojih (imena).“
Sv. Šimun Novi Bogoslov (949. – 1022.), Kako moliti Isusovu molitvu:
„Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj nutrinu srca, spuštaj um tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: ‘Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grešnoga.’ Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli, budi miran i strpljiv…
Artemij Vladimirov, ruski monah:
„Izgovarajući Isusovu molitvu, nebitno je jeste li monah ili pijanac, bitno je da ste uporni, odlučni, pozorni, ponizni, dobrohotni, iskreni i koncentrirani.“
“
Bitan aspekt te molitve njezino je ponavljanje imena Isusova. I zapadna kršćanska tradicija poznaje moć i snagu Isusova imena.
„
Pustinjski oci prvih stoljeća. Sv. Antun Veliki (opat) i sv. Pavao iz Tebe s brojanicama.
Starac Arsenije, monah na Athosu, izrađuje brojanicu uz molitvu
Sv. Grgur Palama, nadbiskup solunski, 13. -14. st. teolog hezihazma.
Brojanica etiopskih monaha s karakterističnim etiopskim križem
Brojanica i psaltir su osnovno oruđe istočnih kršćanskih monaha i monahinja.
Brojanica od 300 čvorova s resama koje simboliziraju izlijevanje Duha Svetoga.
Brojanice s križem i resama koje simboliziraju izkijevanje Duha
Brojanice se izrađuju od vune ili svile posebnim čvorovima od sedam križeva.
Drevni monasi i isposnici u duhovnom razgovoru i molitvi.
Isusovo preobraženje na Taboru je snažan motiv u istočnoj kršćanskoj duhovnosti. Molitva srca dovodi do unutarnjeg susreta molitelja s taborskom svjetlošću.
Grčki monah u Molitvi srca na obali Svete Gore Athosa.
Ikona prikaza ljestvice duhovnog uspona sv. Ivana Klimaka
Istočni kršćani često nose brojanice kao narukvice.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
