Foto: Shutterstock
Čuješ li me, Bože? Nikad još nisam u svom životu govorio s tobom. Ali danas te želim pozdraviti. Ti znaš da su mi od najranije mladosti govorili da ne postojiš, a ja sam bio tako glup pa sam u to vjerovao.
Nikad nisam primjećivao ljepotu tvog stvorenja. Tek sam danas opazio tu ljepotu kad se preda mnom naglo otvorio ponor: zvjezdano nebo ponad mene. I zadivljeno sam gledao njegovo svjetlucanje. Kako sam mogao biti tako okrutno prevaren?
Ne znam, Gospodine, pružaš li mi ruku, ali želim ti priznati: čudno je da sam u dubini jeziva pakla vidio kako blista svjetlost i da sam te mogao zapaziti. Ništa ti drugo neću reći osim da sam radostan što sam te upoznao.
U ponoć je stigla zapovijed da krenemo u napad, ali ja se nisam bojao. Ti nas promatraš.
Čuj! Ovo je znak za napad.
Što da učinim? Moramo krenuti u napad. A bilo je tako lijepo biti s tobom. Ali da znaš, borba će biti strašna. Možda ću još ove noći zakucati na tvoja vrata. Nikada nisam bio tvoj prijatelj, pa hoćeš li mi dopustiti da uđem?
Zar je moguće da plačem? Ti vidiš što mi se događa. Moje su se oči otvorile. Oprosti mi, Gospodine.
Idem dalje i sigurno se više neću vratiti. Ali kakva li čuda! Ne bojim se više smrti.
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.
