Učimo, ali naučimo li?

Vjerujem da svatko od nas često prolazi kroz životne trenutke u kojima se osjeća zarobljeno. U kojima jednostavno ne može sam. Treba mu neka viša sila, treba mu ruka spasa.
Jedan od takvih trenutaka je razdoblje ispitnih rokova.
Učimo, ali naučimo li?
I Bogu hvala na tim ispitima jer kakva bi naša vjera bila da ih nema? Koliko bismo ga se često sjetili? Možda čak dva puta godišnje.
Razmislimo malo zašto Bog vjernicima stalno na put stavlja situacije u kojima se ‘gube’ i ‘lome’. Pa zato što, kada se izgubimo i slomimo – jer „mogli smo sami”, tada zazivamo imena svih svetaca kojih se sjetimo.

On želi biti prisutan u našem životu!

Treba nam Njegova stalna prisutnost, ali još nam više treba svjesnost te prisutnosti. On želi biti prisutan u našem životu, ali mi tako često zalupimo vrata pred Njim.
Kako se osjećamo iza tih zatvorenih vrata?
Smatramo li da je to zatvaranje vrata bio dobar potez?
Da možemo sami i da imamo dovoljno vode uza sebe kada u nama nastupi pustinja?
Razgovarajmo s Njim i kada ne moramo moliti apsolutno ni za što.
Najmanje što možemo napraviti, a vrijedi najviše, je reći: Hvala!