Foto: Shutterstock
Svjedoči Ankica Perak
Prije otprilike sedam godina prijateljica je organizirala autobus iz Ivankova za Slavonski Brod… Znala sam samo da se ide u crkvu Svete obitelji, gdje će „neki čovjek s nadnaravnim sposobnostima” (tako sam si ja to u glavi ‘dočarala’) održati predavanje i molitvu.
Ne sjećam se točno što sam očekivala, ali sigurno nisam ono što me ondje zateklo.
Grupa nadobudnih mladih na jako je iritantan način izvodila pjesme…
Došli smo malo ranije pa sam zauzela mjesto u prvom redu i oko mene nije bilo nikoga od mojih hodočasnika. Sve mi se činilo čudno. Crkva neuređena, betonski pod, čudni neki ljudi koji mi se nisu nimalo svidjeli. Grupa mladih i, po mom tadašnjem sudu, „nadobudnih” pjevala je karizmatske pjesme, koje su mi većinom bile poznate, ali smatrala sam da ih oni izvode na jako iritantan način. Pomislila sam u sebi: „Ovo je neka sekta i ja ovamo neću doći više nikada”.
„Ovdje je jedna osoba koja je rekla da više nikad neće doći ovamo…”
Nakon svete mise, za govornicu je došao gosp. Josip. Predavanje je bilo o Mariji i bilo mi je strašno dosadno. Jedva sam čekala da završi, i još jednom čvrsto odlučila da više nikad neću doći tamo, i pitala sam se tko me samo na to nagovorio.
Tad je počela molitva. Josip je molio na meni do tada nepoznat način (po daru spoznaje); govorio je da ovaj ozdravlja od ove, onaj od one bolesti. A onda je rekao: „Ovdje je jedna osoba koja je rekla da više nikad neće doći ovamo… Toj će osobi Isus dati nešto što će joj biti mnogo draže.”
Okretala sam se zbunjena; znala sam da nisam nikome ništa rekla… I u tom se trenutku moje srce pomalo odškrinulo.
Danas ne odlazim na susrete radi ozdravljenja nego upravo zbog onoga što mi je na početku bilo dosadno…
Na putu kući svaka je osoba u autobusu imala svjedočanstvo. Bilo je kao da se nebo otvorilo.
Sjedila sam šutke i divila se Božjoj svemoći i u srcu se pitala što li će to Isus meni dati.
Za otprilike dva tjedna ušla sam neplanirano u duhovne vježbe svetog Ignacija, u kojima sam se naučila otvoriti Bogu, jer sam bila jako zacementirana iznutra.
Pet sam godina polazila vježbe, dobila mnoge milosti, a Kristofori su mi postali kao obitelj koju nisam nikad upoznala a ipak su mi duhovno blizu. Danas ne odlazim na susrete radi ozdravljenja nego upravo zbog onoga što mi je na početku bilo dosadno, a to je slušanje riječi Božje, koja mi na način kako je prenose Kristofori sjeda ravno u srce.
Zanimljivo je da me je ona prijateljica koja je prije sedam godina organizirala onaj autobus za Brod, sad predložila da pošaljem svoje tekstove zu Book… Čudni su putevi Gospodnji!
