Mnogo ljudi koristi religiju i molitvu kako bi pobjegli od istine „Propovijedajući za vrijeme duhovnih vježbi o blagoslovu, primijetio sam kako mnogo ljudi koristi religiju i molitvu zato da pobjegnu od istine, a ne zato da je otkriju. Ispunjavaju razna religiozna očekivanja, imitirajući asketsko ponašanje ili povećavajući broj duhovnih vježbi i broj molitava, varajući tako sami sebe.“

Foto: Engin_Akyurt, Pixabay

Ne možeš zamaskirati istinu o svom životu

(…) Nećeš uspjeti uz pomoć ničega i nikoga zamaskirati tužnu i jadnu istinu o svome životu. Kršćani općenito, njih nemali broj, koriste pobožnosti samo kao „kozmetiku” da pobjegnu pred otkrićem tužne istine o svojoj jadnoj situaciji. Propovijedajući za vrijeme duhovnih vježbi o blagoslovu, primijetio sam kako mnogo ljudi koristi religiju i molitvu zato da pobjegnu od istine, a ne zato da je otkriju. Ispunjavaju razna religiozna očekivanja, imitirajući asketsko ponašanje ili povećavajući broj duhovnih vježbi i broj molitava, varajući tako sami sebe. Religioznost može dovesti do smrti vjere. U vrijeme Isusova boravka u Nazaretu, nakon što je bio kušan u pustinji, došao je u sinagogu gdje je sreo mnogo religioznih ljudi koji su se divili ljepoti i lakoći kojom se služio Riječju. No, u trenutku kad im je rekao da nemaju vjere, malo je nedostajalo da ga strmoglave niz liticu. Susretao je religiozne ljude koji nisu povjerovali Bogu, nisu čak niti bili svjesni da su zarobljeni u tamnicama tuge i zloće. Imali su tradiciju, ali nisu imali iskustvo proživljene vjere.

Osobno iskustvo vjere

Pozivali su se samo na nečije tuđe iskustvo – na iskustvo oca Abrahama. Ne jedanput, čitajući kršćanske tjednike ili mjesečnike, doživio sam nemalo razočaranje jer većina autora piše ne o osobnom iskustvu vjere, nego o tome kako ona izgleda kod drugih duhovnih autoriteta. Više je u tim člancima citata i poznatih imena nego osobnog svjedočenja, više erudicije nego demaskiranja neistine, više prekrasnih riječi nego obične istine. Čitajući takve članke, s nemalim iznenađenjem primjećujem da se mnogo autora, stavljajući svojim analizama pobožne naslove i sa sebi prirođenom tvrdoglavošću, svako toliko poziva na poznate autoritete. Čitajući takvo štivo često imam osjećaj da pred sobom u stvari gledam u „bogalja” koji se podupire neobično skupocjenim (čitaj: poznatim) protezama: Abrahama imamo za oca, sveti Toma je rekao …, Maritain je napisao …, Ivan Pavao II. zaključio je… Isus se za boravka u Nazaretu pozivao na iskustvo i svjedočanstvo vjere dviju osoba koji nisu imale ništa zajedničko s Mojsijevom vjerom. Bile su to osobe koje su se odlučile na iskustvo vjere. Riječ je ovdje o Naamanu Sircu i udovici iz Sarfate Sidonske!

Kako vjera umire?

Oboje su doživjeli u životu nesreću, bijedu, bespomoćnost, bol i strah. Zapravo, govoreći istinu, samo trpljenje, a ne poznavanje Zakona i poznavanje Mojsijeve tradicije, omogućilo im je doživjeti čudo i iskustveno doživjeti Boga u svome životu. Citirajmo Akvintu, kad smo već kod citiranja. Upravo je on definirao pojam mistike shvaćene kao iskustveno spoznavanje Boga: Cognito Dei experimentalis. Ako je vjera samo sistem koji nas uvodi u duhovno mirovanje a prestaje prije svega biti doživljaj – iskustvo i prepoznavanje Boga u osobnom životu – to onda znači smrt naše vjere!

Ulomak iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju?“ autora Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti putem webshopa naše Biblioteke Figulus ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.