Foto: Pixabay
Sveprisutno propagiranje negativističke percepcije, vlastite koristi i sebeljublja dovela je do paralize društva u cjelini – a najugroženija skupina su upravo mladi! Vijesti o propalim tvrtkama i obrtima plodnim su učinile tlo za ubrzani rast „svijesti” kako je ikakav boljitak nemoguć! Upravo se zbog toga stvara javno mnijenje kako svi lažu i kradu i da ni od čeg nema vajde.
Kriza?!
Budući da Crkva pruža mnoge modele duhovne formacije prožete različitim duhovnostima i karizmama, a nova je evangelizacija među mladima naišla na plodno tlo, danas postoje mnoge molitvene zajednice koje, vođene duhovnicima, okupljaju velik broj mladih kršćana. Tako klanjanja, Mise mladih, molitva na Kamenitim vratima, ali i po manjim mjestima, okupljaju i po nekoliko stotina studenata i mladih željnih upoznavanja Istine.
„U svijetu, ali ne od svijeta”, lajtmotiv je većini onih koji teže svetosti bitka u sekulariziranom okruženju, a riječi sv. Franje Asiškog o tome da je čovjek samo onoliki koliki je pred Bogom putokaz je koji ih na toj stazi vodi. Iako ponekad prozivani nedovoljno maštovitima, svi oni u kutcima svoje sobe sanjaju svijet u kojemu će sve ono što duboko vjeruju, za čim teže i što sanjaju postati realnošću, kako će sve one vrijednosti koje su im zajedničke prožeti sve pore društva i okruženja u kojem jesu. Rojeći misli o tome što bi moglo biti, a nije, postaju superheroji sposobni svijet nositi na dlanu. Iz „nerealne” ih zanesenosti prene zvonki televizorski glas sažet u nekoliko slova – „kriza”. I tako u trenu superheroji spremni i sposobni osvojiti svijet postaju utamničenici vlastite neaktivnosti.
„Ja tu ne mogu učiniti ništa”
Sasvim se logičnim nameće pitanje kako toliki intelektualni i duhovni potencijal koji može učiniti čuda ostaje neiskorišten posredstvom nekoliko spretno posloženih slova? Razlozi su svekoliki i šaroliki, no većina ih stane u nekoliko pomalo dotrajalih fraza „Ja tu ne mogu učiniti ništa”, „Mene Gospodin ne poziva”, „Nisam dostojan”, „A zašto ne bi on/a?”… Eto praktičnog primjera za sociološki termin „disperzija odgovornosti”!
Ima li kršćanin pravo na njega? Ima li pravi, istinski mladi kršćanin – koji živi svoju vjeru s uvjerenjem kako je ovaj svijet i ovaj život vrsta zaloga za vječnost – pravo na propuštanje prilika za činiti dobro? Zna li isti taj kršćanin da takvim postupanjem čini grijeh propusta? Je li svjestan činjenice da će jednom kada pokuca Petru na vrata odgovarati zašto nije, a mogao je? Kako kršćanin sebe uopće može nazivati kršćaninom kad svoju vjeru ‘privatizira’ i ne živi nauk Crkve, koja ga izričito i jasno poziva na djelotvornu ljubav?
Odgovori na poziv!
Ma kako ti, mladi i perspektivni kršćanine, možeš živjeti s činjenicom da nisi dao sve što si imao? Kako možeš živjeti s istinom da posjeduješ zalihe udijeljenih ti plodova, a puštaš ih da trunu u špajzi tvog distanciranja i lažne poniznosti („nisam dovoljno dobar/sposoban/pametan/pozvan”)?
Molim te, probudi se! Istraži područja u kojima se traže konkretne intervencije! Propituj svoje talente i sposobnosti, pronađi u sebi ono za što goriš! Educiraj se! Otvori se djelovanju Istine, koja te drži za ruku i moli da iskorakneš, da ponudiš svoje sposobnosti, talente, znanja, vještine. Odgovori na poziv koji te hrabri da svijetu ostaviš dio svoje unikatnosti.
Molim te, dragi kršćanine, zasuči rukave, naoružaj se pouzdanjem i strpljivošću i kreni! U boj!
Za vlast koja se podlaže svome narodu!
Za odgoj koji odgaja i obrazovanje koje obrazuje!
Za ekonomiju koja ne podmazuje podmazane!
Za gospodarstvo koje ima tendenciju rasta!
Za poljoprivredu koja donosi obilat rod!
Za zdravstvo koje je u službi života!
Za zemlju koja je krvlju izvojevana!
Za vrijednosti koje su ti svete!
Za ljude koji su ti dragi!
Za sebe, da se jednom možeš pogledati u ogledalo i reći „dao sam sve od sebe”!
