Foto: National Shrine Grotto of Our Lady of Lourdes Facebook
Ja sam video-novinar iz Cranberry Townshipa u Pennsylvaniji (Christopher Winters). Prijatelj koji je primijetio da u svojoj produkciji volim pripovijedati važne životne priče, jednog mi je dana predložio da posjetim svetište u zapadnom Marylandu – Nacionalno svetište Grotto Lourdes. Prijedlog i nisam baš dobro prihvatio. “Zašto bih trebao te vjerske stvari u svom životu?” oštro sam uzvratio. Strpljiv, ali uporan, moj me prijatelj ponovno poslije nekoliko mjeseci pozvao da vidim to mjesto i biskupa koji je upravljao njime. Kako bih ga se riješio i utišao njegov zahtjev jednom zauvijek, konačno sam popustio.
Kad sam stigao u svetište, biskup je rekao: “Mislim da ste Vi odgovor na molitvu. Tražio sam nekoga tko bi napravio video o ovom mjestu i zamolio sam Blaženu Majku da pošalje nekoga.”
Kad sam stigao u svetište, biskup je rekao: “Mislim da ste Vi odgovor na molitvu. Tražio sam nekoga tko bi napravio video o ovom mjestu i zamolio sam Blaženu Majku da pošalje nekoga.”
Iznenadila me ta misao. “Biskupe, mislim da nisam Vaš čovjek za to.”
“Zašto ne?”
“Zato što znam da je Marija Majka Božja, ali ne znam ništa više o Njoj i ne bih htio priču o Njoj napraviti loše.”
Zastao je, a zatim se nasmiješio. “Vi ste savršeni za ovo.”
Pogledao me na trenutak i tada odgovorio: “Pošteno. Predložit ću Vam dogovor. Zašto ne biste otišli gore u pećinu i kleknuli u kapelici. Ondje se majka Seton molila. Ne pokušavajte se prisjetiti nekih formalnih molitvi, samo recite što je god u Vašemu srcu. Kad završite, vratite se k meni. Ako budete i dalje osjećali isto, blagoslovit ću Vas i možete nastaviti svojim putem. Nema ljutnje.”
“Zaista ne mislim tako, biskupe. Ovo je predivno mjesto, ali mislim da ima i drugih kvalificiranijih da naprave ovu priču.”
“Je li Vam neugodno biti ovdje?” ljubazno me upitao. “Ne, jednostavno nisam blizak Crkvi i vjerojatno duhovno nisam na onoj razini na kojoj bih trebao biti da napravim ovu priču.”
“Jeste li ljuti na Crkvu?”
“Ne, nije to ljutnja. Vjerojatno samo ravnodušnost i lijenost više nego išta drugo.”
Pogledao me na trenutak i tada odgovorio: “Pošteno. Predložit ću Vam dogovor. Zašto ne biste otišli gore u pećinu i kleknuli u kapelici. Ondje se majka Seton molila. Ne pokušavajte se prisjetiti nekih formalnih molitvi, samo recite što je god u Vašemu srcu. Kad završite, vratite se k meni. Ako budete i dalje osjećali isto, blagoslovit ću Vas i možete nastaviti svojim putem. Nema ljutnje.”
Kad sam shvatio da sam napokon pronašao način kako se izvući iz ove situacije, pristao sam: “Dobro.”
…
Kleknuo sam pred svetohranište i razmišljao o svom životu i pojmu Boga. Vjerovao sam da postoji “nešto” tamo negdje, ali nisam znao je li to Isus, Buda, Muhamed ili netko drugi. Je li svačija religija prava? Jesu li sve djelomično ispravne i nijedna nema monopol na Boga? Zove li se On uopće “Bog” ili ima neko drugo ime?
U tom sam životnom razdoblju trpio jer sam prolazio kroz poteškoće s poslovnim partnerom i u svom braku.
Tada su se moje oči usredotočile na riječi koje su bile napisane na ploči ispod raspela u kapelici: “Sada si pred Gospodinom Bogom Svega Stvorenog. Što Mu želiš reći?”
Počeo sam razmišljati o svojim problemima, uključujući i o svom lošem zdravlju, jadikovati nad time koliko sam često bio na Hitnoj, redovito dva do tri puta tjedno. Tada su se moje oči usredotočile na riječi koje su bile napisane na ploči ispod raspela u kapelici: “Sada si pred Gospodinom Bogom Svega Stvorenog. Što Mu želiš reći?”
“Ako bih mogao reći samo jedno jedino Gospodinu Bogu Svega Stvorenog ili po kojem god imenu je poznat, jednostavno bih rekao: ‘Hvala. Hvala što si me stvorio. Prihvaćam i dobro i zlo. Hvala Ti što si uopće dopustio da postojim.”
Iz nekoga me razloga to pitanje obuzelo. Da zaista postoji samo Jedan Bog, jedan jedini Bog, i da mogu reći samo jedno, što bih rekao? Počeo sam raditi “popis želja”, gotovo sam naglas izrekao svoje želje, jednu po jednu, ono što želim od tog Boga za obitelj, posao i za sebe. Ali tada sam se zaustavio i rekao sam sebi: “Ne.” Nagnuo sam se prema raspelu i rekao sam: “Ako bih mogao reći samo jedno jedino Gospodinu Bogu Svega Stvorenog ili po kojem god imenu je poznat, jednostavno bih rekao: ‘Hvala. Hvala što si me stvorio. Prihvaćam i dobro i zlo. Hvala Ti što si uopće dopustio da postojim.”
Tada sam odjednom postao svjestan nečije prisutnosti ispred sebe, oko pola metra s moje desne strane, desno od svetohraništa, iako nisam vidio nju ili njega
Prekrasan miris ubrzo je ispunio zrak u kapelici. Mislio sam da je to neobično i nastojao sam upamtiti da moram pitati biskupa koje li to cvijeće još cvate u ovako kasno doba godine. Tada sam odjednom postao svjestan nečije prisutnosti ispred sebe, oko pola metra s moje desne strane, desno od svetohraništa, iako nisam vidio nju ili njega. Budući da je taj “netko” bio malen i činio se bezopasnim, nisam se bojao niti sam imao nešto protiv toga da ostane. Atmosfera je bila divna, mirisi su bili ugodni, a ja sam ostao miran i opušten.
Zatim se pojavila još jedna prisutnost s druge strane svetohraništa. Ta je prisutnost imala moć i autoritet i bila je muškarac. Gledao je, ali ne u mene, nego kroz mene
Poslije kratkog vremena svi kukci i ptice naglo su utihnuli kao na zapovijed. Sada je nastupila smrtna tišina – više spokojna, nego prigušen muk. Zatim se pojavila još jedna prisutnost s druge strane svetohraništa. Ta je prisutnost imala moć i autoritet i bila je muškarac. Gledao je, ali ne u mene, nego kroz mene. Bez upozorenja počeo mi je prizivati na pamet svaku odluku koju sam ikad donio i preispitivao ih je sa mnom.
Dozivao je nešto u mojoj nutrini što mu je davalo odgovore. Ja sam bio tek gledatelj na tom putovanju, bespomoćno sam promatrao isto što i on – ali kroz Njegove oči, ne svoje
To se dogodilo brzinom svjetlosti, ali mogao sam se jasno i savršeno prisjetiti pojedinosti svake odluke, svakog razgovora, i godinama unazad, nekih davno zaboravljenih. Dozivao je nešto u mojoj nutrini što mu je davalo odgovore. Ja sam bio tek gledatelj na tom putovanju, bespomoćno sam promatrao isto što i on – ali kroz Njegove oči, ne svoje. Ubrzo sam spoznao da je to uistinu Gospodin Bog Svega Stvorenoga i da će donijeti “presudu” o meni kad završi. Bilo mi je jasno i da će Njegova odluka biti trajna, bez prava na žalbu, i zauvijek.
Nastavak možete pročitati u knjizi “Upozorenje. Svjedočanstva i proročanstva prosvjetljenja svijesti”, autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača Kyrios za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
S vremena na vrijeme čovjeku dopadne u ruke knjiga koja je posebno snažna u otkrivanju Božjega otajstva i snage Božje svrhe za Njegovu današnju Crkvu. Ovo je jedna od takvih knjiga.
Knjigu možete kupiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
