Duhovnost

Josip Lončar: Misa za početnike I. „Svijetu bi bilo lakše preživjeti bez sunca nego bez svete mise.” (sv. Padre Pio)

Misa za početnike I.

Iz razgovora s onima koji ne idu na misu, shvatili smo da je čest razlog tome upravo njihovo nerazumijevanje same svrhe mise. Kao djeca, nisu bili pažljivi na vjeronauku, roditelji ih nisu poučili i misa im je do danas ostala preteška za shvatiti. Zato ćemo takvima nizom članaka, na što je moguće lakši način pokušati objasniti zašto je dobro ići na misu

Što imamo na misi, i nigdje drugdje?

Jedan moj prijatelj dao si je truda i pročitao sve što o misi piše u Katekizmu, pročitao je i encikliku Ivana Pavla II. o misi, Povijest liturgije, te još nekoliko knjiga o toj temi. On je visoko obrazovan i želi razumjeti ono u čemu sudjeluje, pogotovo zbog svoje djece koja su već u pubertetu, i koja žele da im, kad već moraju ići na misu, objasni zašto je to toliko važno. Rekla su kako su, ako treba, spremna ići na misu svaki dan, ne samo nedjeljom, no žele prvo znati zašto. Budući da su mu djeca vrlo inteligentna, s pravom se pitaju u čemu griješe, jer mnogo toga na misi ne razumiju i nakon mise ne osjećaju da se dogodilo išta značajno osim što su ispunili svoju kršćansku dužnost i tako roditeljima pružili zadovoljstvo. Budući da ne može sâm razumjeti a ni doživjeti misu, pokušao je promatrati druge sudionike uključujući same svećenike koji predvode liturgiju. No to ga je još više zbunilo, jer primijetio je da neki vjernici za vrijeme mise ne doživljavaju ono što o misi čitaju u Katekizmu, Enciklici i knjigama, ili se to na njima ne može vidjeti. Čitao je da je misa proslava, zahvala, zajedništvo; duhovno sudjelovanje u žrtvi i uskrsnuću Isusa Krista; da se na misi hranimo na dva stola – na stolu Riječi i na stolu Euharistije, no na sebi, svojoj djeci i većini ljudi koje je promatrao, nije mogao vidjeti da se to uistinu događa. S obzirom na to da ovakva pitanja ne postavlja samo on, zaključio sam kako je najbolje da mu pokušam odgovoriti putem Booka i na taj način potaknem i druge kojima je misa važna da se uključe i daju svoj doprinos njezinu razumijevanju. Na misu idem redovito cijeli svoj život, i mogu reći da sam imao sreće što sam u mladosti imao izvrsne svećenike koji su nas na satovima vjeronauka izvanredno podučili o njoj. I ja želim misu, poput svog prijatelja, što bolje razumjeti i doživjeti ju. Zato sam o misi mnogo čitao i razmišljao a imao sam na tu temu više puta prilike držati seminare. Držeći seminare na kojima sam drugima prenosio vlastita saznanja, i iskustva, shvatio sam što vjernike zanima i kako im najlakše mogu prikazati barem dio onoga što se na misi događa. Počinjem s logičkim pitanjem: Po čemu je misa posebna?

Po čemu je misa posebna?

Svakako po euharistiji. Sve ostalo, samo po sebi, možemo doživjeti i izvan mise: slavljenje, zajedništvo, ispovijedanje, slušanje riječi Božje, molitvu. Susret s Isusom u tijelu, s njegovom ljudskom dušom, a ne samo duhom, jedan je od razloga zašto ni jedan vjernik ne bi trebao propustiti nedjeljnu i blagdansku misu. Zato objašnjavanje mise želim započeti upravo s blagovanjem Tijela. Isus jedino na misu dolazi kao Bog u duhu i kao čovjek u tijelu. Dolazi isti onakav kakav je opisan u evanđeljima. Tu će već mnogi, s pravom upitati: „Ma je li? Zašto ja to onda nikad ne doživim? Zašto ga ja ne sretnem i doživim onakvoga kakav je opisan u evanđeljima?“ Mnogi su imali takva iskustva, i sam nas Isus poziva s oltara da svi jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv. Samim time, trebali bismo prihvatiti činjenicu da je svaki od nas pozvan to doživjeti. Čini se da mnogi nemaju to iskustvo susreta zbog neznanja i nedostatka vjere. Kako ćemo vjerovati u nešto o čemu još nismo čuli i kako ćemo vjerovati ako nam nitko do sad nije posvjedočio da se to zaista događa i danas? Jedno je vjerovati da Bog postoji, a drugo da nas želi osobno susresti kao čovjek i kao Bog. Crkva nas uči kako učinkovitost nekog sakramenta ovisi o raspoloživosti onoga koji ga prima. Dakle, ono što će se na misi dogoditi osobno nama, ne ovisi samo o Božjoj volji, o onome što nam Bog želi dati nego, još više, o našoj raspoloživosti, tj. o onome što svaki pojedinac može primiti ali i dati.

Nekoliko minuta?

Katekizam Katoličke crkve nas uči da je Krist prisutan u pričešćenoj osobi dušom i tijelom tako dugo dok se hostija (beskvasni kruh) ne razgradi (usp. KKC 1377), dakle nekoliko minuta. To su jedine minute našeg dana ili tjedna u kojima možemo Isusa susresti na takav način. Za to kratko vrijeme možemo reći kako nam tada Isus „stoji potpuno na raspolaganju“. Kako osobno doživljavamo te minute i koliko su nam one važne? Namjerno naglašavam da taj susret traje samo nekoliko minuta, kako bismo se dobro usredotočili na njihovu važnost. Apostol Pavao nas u Prvoj poslanici Korinćanima (v. 1 Kor 11,28-32) upozorava o nedostojnom blagovanju euharistije. Prema njemu, nedostojno blaguju oni koji u pričesti ne raspoznaju Tijelo te zato tih nekoliko minuta ne obraćaju nikakvu posebnu pažnju. Zbog te nepažnje, mnogi su u Crkvi u Korintu bili slabi, bolesni i mnogi su umirali. A mogli su imati život koji Isus obećava onima koji će blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv (usp. Iv 6,33; Iv 6,51-54). Ima li mnogo krštenih u našim župama koji su slabi i bolesni, i umiru li mnogi prije nego što bi trebali? Možda su zanemarili tih nekoliko minuta? Budući da je Pavlova riječ ujedno i Božja riječ, to znači da oni koji na misi susreću Isusa u Tijelu, mogu primiti sve ono što su od njega primali njegovi suvremenici: zdravlje, snagu, utjehu, okrjepu, utjehu, oslobođenje, blagoslov, mir… Isus nikome tko je došao k njemu, nije uskratio ništa od toga pa nema nikakva razloga da ne vjerujemo njegovoj riječi da će uvijek ostati isti kakav je bio dok je bio u tijelu. Konačno, ovdje je ponovno u tijelu! Isus nam se u tih nekoliko minuta neće bez našega sudjelovanja nametnuti, i dat će nam samo ono za što mu otvorimo svoje srce. Što ako je sve to istina? Znat ćemo jedino ako sami provjerimo.

Usmjerimo cijeli tijek mise na Tijelo

Ako cijelu misu usmjerimo prema tih nekoliko minuta, uspjet ćemo se u duhu oraspoložiti da gotovo na svakoj misi doživimo nešto ‘opipljivo’. Započinjemo s vlastitom nakanom.

Nakana

Svaku misu, svećenik prikazuje na određenu nakanu, ali u svakoj misi također svaki pojedinac donosi svoje nakane. U misi molimo za opće potrebe Crkve te donosimo i vlastite molitve. Bilo bi lakše ući u samo otajstvo susreta s Isusom u pričesti kad bismo prije mise bili svjesni onoga što Isusu želimo prinijeti u tih nekoliko minuta susreta s njim. To mogu biti najrazličitije molbe, i zahvale, predanje određene životne situacije u njegovu providnost, želja da ga štujemo ili slavimo… Važno je da od njega tražimo barem nešto što je svojstveno samo svemogućem Bogu, nešto što od ljudi ne možemo primiti. Na taj ga način priznajemo Bogom.

Ako cijelu misu zbilja usmjerimo na tih nekoliko minuta, onda je dobro da prije dolaska na misu razmislimo kako ćemo ih provesti s Isusom. Imajmo na umu da je euharistija sakrament i da se taj susret ne događa samo u našoj osobnoj vjeri nego i u vjeri Crkve i da na euharistiju uvijek možemo doći. I na kraju ovoga prvog dijela želim reći da me na karizmatskim susretima ljudi ponekad pitaju što je vrhunac onoga što karizmatici žele postići, a moj je odgovor samo jedan: „Sve ovo što propovijedamo i činimo, upravljeno je prema tome da ljude uputimo na ishodište, središte i vrhunac, na osobni susret s Isusom u euharistiji. Iz tog se susreta onda rađaju budući radnici u Božjem vinogradu, žeteoci na Božjim njivama i mornari na njegovim morima.”

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh