Foto: Pixabay

Na kraju jednoga od naših nedavnih seminara za obuku evangelizatora, u Exeteru, prišao mi je čovjek s osmjehom od uha do uha. Objasnio mi je da je na seminar došao kako bi ispunio svoju dužnost te zbog određenog osjećaja krivnje koji je imao zato što je znao da bi trebao evangelizirati, ali se nikada nije osjećao sposobnim za to. Mislio je da ako želimo uspješno evangelizirati, moramo biti veliki propovjednici, poput Billyja Grahama. Međutim, vratio se kući vedar i pun žara, bez opterećenosti mitom o velikom propovjedniku jer je shvatio kako evangelizacija počinje u svakodnevnome životu, s ljudima koji ga okružuju.

„Vraćam se kući svjestan kako je upravo moj cjelokupni život ta „metoda” kojom bih trebao svjedočiti Krista”

Njegove riječi na odlasku bile su: „Vraćam se kući svjestan kako je upravo moj cjelokupni život ta „metoda” kojom bih trebao svjedočiti Krista”. Za mnoge od nas to i nije neko veliko otkriće. Mislim da se tom čovjeku dogodilo to da je ono što je prije razumski znao, počelo puštati duboko korijenje u njegovu srcu te mu je to postalo izazov.

„Jesu li moj životni stil i moje životne vrijednosti imalo različiti od životnog stila i životnih vrijednosti ljudi koji me okružuju?”

Svjedočanstvo kršćanskoga života uistinu je snažan način privlačenja ljudi, da čuju i odgovore na Radosnu vijest. Nepotrebno je reći, da kao kršćani imamo odgovornost razmišljati o svojim životima i na taj način zaista biti sigurni da dajemo dobro svjedočanstvo. Mogli bismo se zapitati: „Jesu li moj životni stil i moje životne vrijednosti imalo različiti od životnog stila i životnih vrijednosti ljudi koji me okružuju?”

Mnogi nevjernici doživljavaju kršćane kao licemjere jer su njihovi životi „preekstravagantni i preluksuzni”

Vrlo se lako može dogoditi da nas svijet ‘proguta’. Ako se to dogodi, tada gubimo potencijal da budemo autentični svjedoci za Krista i njegovo evanđelje. Mnogi nevjernici doživljavaju kršćane kao licemjere jer su njihovi životi „preekstravagantni i preluksuzni”. Sjećam se zapuštene župe u centru grada, čiji je župnik vozio skup sportski automobil. Nema ništa loše u posjedovanju velikoga brzog automobila, ali to se veoma ističe na području na kojem samo nekolicina ljudi jedva da uopće ima automobil.

Iz knjige „Proslijedi dalje“ autorice Michelle Moran. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Michelle Moran bivša je predsjednica ICCRS-a (Međunarodne službe Katoličke karizmatske obnove iz Vatikana), te predsjednica Nacionalnog vijeća Katoličke karizmatske obnove u Engleskoj i Walesu. Godine 2007. papa Benedikt XVI. postavio ju je za članicu Papinskog vijeća za laike.

Michelle je, zajedno sa suprugom Peterom, jedna od osnivača Katoličke zajednice za evangelizaciju SION (1984.). Prije nego što se punovremeno posvetila zajednici SION, pet je godina predavala na sveučilištu. Godine 1988. magistrirala je pastoralnu teologiju na Cambridge Theological Federation s temom Vodstvo i služenje u katoličkim župama.