Mi smo ljudi vizualna bića i sliku svijeta precipiramo na osnovi informacija koje nam se ‘sreviraju’ u medijima. No, postoji druga strana priče…
Zadnjih smo dana, pa i mjeseci, ‘bombardirani’ negativnim vijestima. Ratovi, teroristički napadi, razne afere – sve to nekako dolazi u prvi plan i ostale teme i događaji ostanu u sjeni turbulentnih pričanja.
„Često sam i samu sebe znala ‘uhvatiti’ u razmišljanju koliko je zla u svijetu i kako taj isti svijet postaje sve mračniji i nesretniji…”
Informatički smo znatno pismeniji nego li naše bake i djedovi. Dostupno nam je sve, a sve smo nesretniji i frustriraniji. Što je zapravo i za očekivati, ako analiziramo sadržaj koji nam mediji prenose. Često sam i samu sebe znala ‘uhvatiti’ u razmišljanju koliko je zla u svijetu i kako taj isti svijet postaje sve mračniji i nesretniji.
Slika života iz ratom pogođenih zemalja
Svoje sam razmišljanje promijenila nakon što sam poslušala svjedočanstvo Sirijca s hrvatskom adresom. Prve asocijacije na Siriju bile su mi siromaštvo, rat i bijeda. To sam iščitala iz kadrova koji su nam servirani na televiziji. Nije postojala druga strana priče, tj. barem ju ja nisam imala priliku čuti. Zanijemila sam kada je gospodin iz Sirije rekao da je Sirija iznimno bogata zemlja; učitelji ondje, primjerice, ne rade već godinama zbog rata, ali i dalje redovito primaju svoje plaće! Ljudi ondje žive svoje živote. Rađaju se, odrastaju, traže bolje životne prilike. Naravno, u nesigurnosti i strahu, ali opet žive.
Zašto nas više privlače ‘senzacionalne’ vijesti?
Nama je prikazan jedan kutak događanja, koji privlači našu pažnju. A mi ljudi, koji smo vizualna bića, to nekritički prihvaćamo i gradimo vlastito mišljenje na osnovi viđenoga. I mislim da je više problem u nama što nas je lakše ‘pridobiti’ turbulentim pričama, šokantnim događanjima i sl. A sve one pozitivne vijesti i nisu tako zanimljive, jer nemaju ‘ono nešto’, što bi izazvalo ‘senzaciju’.
Komu smo mi povjerovali?
Ljudska je psihologija takva da svo percipiranje negativnosti koje nam se prikazuju utječe na nas i čini nas depresivnijima i bezvoljnijima. Mediji rijetko kada prikazuju cjelovitu sliku. A mi moramo razmišljati u tom pravcu, umjesto da se izoliramo i zatvorimo u kuću jer je svijet ‘preopasno’ mjesto za život. Komu smo mi povjerovali? Nije li Isus rekao: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!” (Mt 28, 20)?
Izolacija i bijeg od stvarnosti nisu rješenje
Ne želim da se moje promišljanje shvati kao ‘kritika medija’, već poticaj da počnemo kritički promišljati, ne dozvoljavajući da nas i ta ‘negativna’ događanja zastraše, već upravo suprotno – da nas potaknu na suosjećanje s drugima i djelovanje, onoliko koliko je u našoj moći. A ne da, kao što je to slučaj kod mene osobno, nakon nekog terorističkog napada glavni zaključak bude – neću tamo nikada ići, možda se opet nešto takvo dogodi. Izolacija i bijeg od stvarnosti nisu rješenje.
Molimo za mir u svijetu
Papa redovito poziva na molitvu za mir u svijetu. Njegov je apel snažan, ali smatram da odgovor na njega i nije kakav bi mogao biti. Možda bi bili sretniji i zadovoljniji, kada bi analiziranje i promišljanje o svjetskim i domaćim zbivanjima zamijenili molitvom. Možda bi u našim srcima bilo više nade, a manje beznađa.
