Zahvaljujem Bogu što mi ga je dao. Svojim mi je djelima pokazao drukčiji put od onog kojim sam pošao. Umjesto zakona jačeg, zakon poniznosti. Umjesto da krivimo Boga za sve što nam se događa…

…dok sam odmicao hodnikom, ljudi su mi govorili: ‘Blago tebi.’

Neki su me namjerno dodirivali rukom.

Ja sam ih začuđeno gledao, bez riječi. Najradije bih od srama u zemlju propao.

Tek kod kuće su mi se misli počele vrtjeti po glavi.

Bože moj, što se događa. Zašto mi je posvetio toliko vremena u usporedbi s drugima? Kad su mi rekli da je svećenik egzorcist, pomislio sam – katastrofa!

Pitao sam suprugu jesam li opsjednut.

‘Oh, u ime Isusovo!’ To je naš hercegovački uzvik za nešto što nas iznenadi.

‘Nisi, dragi Marijane. Kako bi mogao biti opsjednut, ideš na svetu misu, primio si sakramente, ti, ja, naša djeca. Blagoslivljamo stan blagoslovljenom vodom. Što ti je?’, odgovorila mi je supruga.

Osjećao sam unutarnju bol, ali nisam znao lijeka. Ali u pozadini te boli ipak sam osjećao nekakav dubok mir.

Proveo sam cijelu noć u svojoj uobičajenoj agoniji, i dalje plačući. Nametalo mi se još više pitanja bez ijednog odgovora.

U suzama sam dočekao jutro. Bol u mojoj duši bila je neizdrživa. Kao da mi je netko kidao dušu. Osjećao sam unutarnju bol, ali nisam znao lijeka. Ali u pozadini te boli ipak sam osjećao nekakav dubok mir.

Samo sam plakao i molio Boga da mi otkrije što želi od mene: ‘Molio sam te da mi pošalješ nekoga da mi pomogne, a ti si mi poslao ovog svećenika koji me još više zbunio. Star je, možda k tomu i senilan, ne zna što govori. Zar da sam ja u njegovu srcu i k tomu na posebnom mjestu?! Ti, Bože, znaš da volim tvoje sinove svećenike, kakvi god oni bili. Molim te za tog starca kojega si prošle večeri poslao u moj život. Čuvaj ga i budi milostiv prema njemu.’

Nastavio sam s uobičajenim životom. Gostionice su bile na prvom mjestu.

Jednoga dana, u gostionici, zazvonio mi je telefon. ‘Kako si, Marjane?’ Prepoznao sam glas velečasnog Marijana.

Jednoga dana, u gostionici, zazvonio mi je telefon.

‘Kako si, Marjane?’ Prepoznao sam glas velečasnog Marijana.

‘Dobro’, odgovorio sam, iako nisam bio dobro. Moje su kolege bile znatiželjne i htjele saznati s kim razgovaram, pa sam im objasnio.

‘Kako ga poznaješ?’, pitao me netko.

‘Slučajno’, odgovorio sam i nasmiješio se.

Pogledao me i upitao mogu li mu omogućiti susret s njim. Javili su se i neki drugi, pa nas se skupilo za jedan auto. Polazak u Črni Vrh zakazali smo za nedjelju.

Ovo je bio naš drugi susret. Pokazao mi je goblene koje je sam izradio. Moji su se suputnici izredali kod velečasnog Marijana, a ja sam većinu vremena proveo diveći se krajoliku i paleći cigaretu za cigaretom

Kad smo stigli, svi smo željeli ući u kuću, ali nitko nije želio biti prvi. ‘Kukavice’, rekao sam vojnički, ‘idem ja’.

Pokucao sam, ali nisam čekao odgovor već sam samo ušao. Tako rade policajci. Velečasni Arhar je sjedio i vezao goblen. ‘Hvaljen Isus’, rekao sam. A on je ustao i odgovorio: ‘O, moj Marijane, lijepo je što si došao.’ I zagrlio me. Ovaj put nisam osjećao nikakvu nelagodu. Osjećao sam bliskost, kao da se poznajemo 100 godina. Ovo je bio naš drugi susret. Pokazao mi je goblene koje je sam izradio. Moji su se suputnici izredali kod velečasnog Marijana, a ja sam većinu vremena proveo diveći se krajoliku i paleći cigaretu za cigaretom. Na povratku sam osjećao mir i želju za snom. Kad su u župi saznali da sam bio kod velečasnog Arhara, sve je više ljudi tražilo da ih odvedem k njemu. Nije mi bilo jasno zašto svi žele ići, ali nisam ih ni pitao, već sam ih jednostavno odvezao. Gotovo svake nedjelje išao sam u Črni Vrh i primijetio sam da mi izleti velečasnom Arharu gode. Nisam ga ništa posebno ni pitao ni molio.

Nije mi bilo jasno zašto svi žele ići, ali nisam ih ni pitao, već sam ih jednostavno odvezao. Gotovo svake nedjelje išao sam u Črni Vrh i primijetio sam da mi izleti velečasnom Arharu gode. Nisam ga ništa posebno ni pitao ni molio

U kratkom vremenu moje se društvo potpuno promijenilo. Društvo onih koji psuju zamijenili su oni koji redovito prisustvuju misi, koji su članovi molitvenih skupina, koji su posjećivali velečasnog Arhara.

Prestao sam piti, a nizale su se i druge promjene, postupno i sigurno, čak sam došao do točke da sam oprostio svima koje sam mrzio. Nije sve riješeno u jednom danu, još uvijek postoje usponi i padovi, ali nakon svakog pada ustajem i idem dalje.

Bilo mi je jako žao što nisam mogao biti na Marijanovu sprovodu i još uvijek mi je žao. Jednom davno velečasni Marijan mi je rekao: ‘Marijane, kad umrem, još ću bolje razumjeti tvoje potrebe. Ne boj se.’

Zahvaljujem Bogu što mi ga je dao. Svojim mi je djelima pokazao drukčiji put od onog kojim sam pošao. Umjesto zakona jačeg, zakon poniznosti. Umjesto da krivimo Boga za sve što nam se događa, prihvaćamo sve iz Božje ruke jer ni dlaka nam ne može pasti s glave ako On to ne zna. Doveo me do spoznaje da Bog nije negdje tamo daleko, već je najnježniji otac koji voli.

Jednom davno velečasni Marijan mi je rekao: ‘Marijane, kad umrem, još ću bolje razumjeti tvoje potrebe. Ne boj se.’

Foto: PiXXart; Shutterstock

Iz knjige „Pozovi me. Zapisan u životima mnogih – Marijan Arhar, svećenik i egzorcist“ Helene Reberc. 

Knjigu možete nabaviti ovdje.