Duhovnost

MARY REED NEWLAND

KARAKTERNE OSOBINE IMAJU SVRHU „Mama, svoju sam ljutnju bacio u rupu i zakopao je” Kako dijete sazrijeva i dolazi do točke da može promišljati i objektivnije sagledati neke svoje slabosti, pomoći ćete mu tako da mu date neke jednostavne alate kako se sa slabostima nositi, a da ne nanosi štetu sebi i drugima. Učinkovitost tih alata uvelike ovisi o ostatku obitelji

Foto: Shutterstock

 

Iskreno, u mojoj obitelji imamo neke pomalo nezgodne karaktere. Jedan od njih je moj mali mrgud koji svojim stavom nezainteresiranosti za zajedničku igru i isticanjem što mu sve smeta među ostalim dječacima pobuđuje poriv da ga zadirkuju, a njega to onda još više razljuti. Dugo smo suprug i ja pojašnjavali našim provokatorima da su odgovorni za to kada ga namjerno razljute i čine još mrgodnijim. Međutim, njihov je brat onaj kojemu treba najviše pomoći.

Još je kao veoma malen dječak imao strašne izljeve bijesa u trenutcima kada mu je nešto bilo uskraćeno ili zabranjeno ili kada jednostavno nije mogao glatko skinuti majicu sa sebe ili izuti cipele s nogu.

Drugo bi dijete u istoj situaciji zatražilo pomoć pri skidanju majice, a neko bi pak malo zacviljelo i pričekalo da mu pomogne netko u prolazu.

Kad god bismo ga ukorili zbog izljeva bijesa, on bi vrisnuo: „Dobro, onda te više ne volim!”

Nakon što bi ga sve prošlo i kad bi već zaboravio što ga je razljutilo, prišao bi mi pred polazak na spavanje, zagrlio me i poljubio. Tada kada bi bio smiren, i već u dobi od tri, četiri godine, mogli smo ući u jedan odgojni razgovor.

„Oho, pa kako to da sam dobila pusu?”

„Zato što te volim.”

„Rekao si da me ne voliš.”

„Ali volim te.”

„Zašto si onda rekao da me ne voliš?” „Ne znam. Nisam to stvarno mislio.”

Tada vi uskačete.

„Ako to nisi mislio, onda to nisi niti trebao izgovoriti. Što o tome misli tvoj anđeo čuvar, koji je uvijek uz tebe i u tim te trenucima gleda kako divljaš i vičeš da ne voliš svoju mamu? A Isus, koji živi u tvojoj duši? Znaš da sve to ne radiš samo preda mnom nego da te gleda Presveto Trojstvo, Gospa, svi anđeli i vjerojatno cijelo nebo. Lako se razljutiš i zato radiš i govoriš stvari koje niti ne želiš. Večeras kada ćeš prije spavanja moliti, zamoli Boga da ti pomogne savladati tu ljutnju. Reci mu što si danas napravio i moli da ti oprosti.”

Tako je moj sin svoju borbu sa savladavanjem ljutnje počeo uključivati u svoju dnevnu molitvu. Kad god bismo vidjeli da se u njemu sprema oluja, trudili smo se otvoriti mu oči na moguće ponašanje koje slijedi. „Pazi na to da savladaš nalet ljutnje i da ne izgovoriš nešto što ne misliš.”

Kada bi se u tom trenutku savladao i ipak uvidio da nas voli, znao bi reći: „U redu, onda idem živjeti negdje drugdje”.

Djeca u ljutnji često znaju reći ovakvo što. Stručnjaci kažu da roditelji pritom trebaju paziti da djetetu ne poruče kako ih nije briga jer bi ono moglo razviti strah da nas zaista nije briga ako napusti svoj dom. Kada naš sin zaprijeti da će otići od kuće, mi kažemo: „Znamo da to ne misliš. Ti zapravo ne želiš otići i živjeti negdje drugdje.” Međutim, naš je dramatični dječak jednoga hladnog i vjetrovitog dana odlučio ići do kraja. Spakirao se, točnije stavio je nekoliko igračaka u svoj ruksak i izišao iz kuće. Bauljao je po dvorištu nekih četrdeset minuta, a onda pozvonio na ulazna vrata.

„Ali rekao si da želiš otići.”

„Ali ne želim.”

„Zašto si onda rekao da odlaziš?”

„Ne znam. Nisam to mislio.”

Priznao je da je pogriješio. Nažalost, njegovi su ga ispadi često koštali vremena utrošenog na ispuhivanje.

Bili smo iznenađeni prijetnjom koju je u bijesu jednom izviknuo: „U redu, onda ću si čekićem razbiti glavu”.

Izgovorio je to jer je vidio čekić odložen na stolcu pored sebe, a mi smo isti tren skočili i sklonili čekić. Osim toga, on je poznat po tome da ne podnosi nikakvu bol. Nikada nisam vidjela veću neugodu na njegovu licu kao te večeri dok je molio prije spavanja ispitujući svoju savjest: „Oprosti što sam se razljutio i rekao da ću si čekićem razbiti glavu”.

Drugom je pak prilikom u naletu bijesa rekao: „U redu, onda ću si odrezati vezice na tenisicama!” Rekoh: „Možeš, ali znaj da ćeš onda do daljnjega hodati nezavezanih tenisica”. Odustao je od tog pothvata i neslavno se povukao.

Na takav i sličan način naše je temperamentno dijete reagiralo godinama, a pomagati takvoj djeci da drugačije izraze frustraciju ili da ih situacija ne prožme do te mjere, nama roditeljima zna biti iscrpljujuće, čak mučno. On je učio polako, a mi smo nastojali biti dosljedni i strpljivi. Jednom je, nakon što je s ostalom djecom iskopao rupu u dvorištu, dotrčao u kuću i rekao: „Mama, svoju sam ljutnju bacio u rupu i zakopao je”. Naravno, njegova je lakozapaljivost dio temperamenta, slabost kojom je učio, i uči vladati; to se ne može odstraniti kao slijepo crijevo. Ono što mu je u tome svakako pomagalo jest molitva.

Značajan je korak biti u stanju priznati svoju slabost. Ta se buntovnost, kao i gorljivost, kod mnogih svetaca kasnije u životu preobrazila u pokretačku snagu koja im je pomagala u borbi protiv đavla.

Naše karakterne crte imaju svoju svrhu.

Velik je blagoslov znati da su se i sveci borili s istim slabostima s kojima se borimo i mi, a djecu obično privuku oni sveci koji su imali težu narav i koji su upadali u iste neprilike kao oni. Sveti Petar je tako kvalificiran kao referentni svetac za razne neprilike u našoj obitelji u kojima posrnemo…

Iz knjige „Kako odgajati dobru katoličku djecu“ Mary Reed Newland. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Preporučamo:

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh