Foto: Mehdi Sepehri; Unsplash
Imao sam majku s jednim okom. Nažalost, poprilično sam ju mrzio jer me svojim zastrašujućim izgledom često dovodila u nezgodnu situaciju.
Radila je kao kuharica u školi kako bi nas prehranila. Bila je samohrana majka.
Sjećam se kako je jednog dana, dok sam bio dječak, došla u moju školu vidjeti me. Ostao sam šokiran! Kako mi je mogla takvo što učiniti? Duboko povrijeđen i postiđen, pogledao sam ju s puno prijezira i potpuno ju ignorirao.
Idućeg mi se dana jedan od učenika obratio ovim riječima: „Uh, tvoja majka ima samo jedno oko!” Djeca iz razreda rugala su mi se zbog toga. Poželio sam doslovno umrijeti, a na majku sam bio toliko ljut i htio sam da zauvijek nestane iz mog života. To sam joj idućeg dana i rekao: „Zašto me ismijavaš? Zašto jednostavno ne umreš?”
Nije ništa odgovorila. Bio sam toliko ljut na nju da uopće nisam obraćao pozornost na njezine osjećaje. Samo sam želio otići jednom zauvijek iz te kuće kako ju više nikada ne bih morao gledati.
Odlazak
Marljivo sam učio i dobio stipendiju za nastavak školovanja u Švedskoj. Otišao sam ondje, završio fakultet, oženio se, kupio kuću, dobio djecu i bio u punom smislu riječi sretan i zadovoljan svojim životom.
Jednog dana je na vrata moje kuće pozvonila majka. Adresu je saznala od mojih prijatelja. Došla je s namjerom da vidi sina i konačno upozna svoju unučad. Kada je došla na vrata, moja su se djeca počela smijati. Uzrujano sam reagirao i otjerao je od kuće. Pravio sam se da ju ne poznam.
Vikao sam: „Kako si se usudila doći plašiti moju djecu?! Gubi se van! Ne želim te više nikad vidjeti!”
Smireno je odgovorila: „Oprosti. Čini se da sam pogriješila adresu…” I otišla je…
Jednog dana…
Jednog dana dobio sam pismo iz svoje rodne zemlje s pozivnicom na proslavu godišnjice mature… Iako mi se nije išlo, na koncu sam se ipak zaputio u mjesto svog djetinjstva. Slagao sam supruzi da idem na poslovno putovanje. Poslije godišnjice mature, iz čiste radoznalosti, odlučio sam svratiti svojoj staroj kući.
Susjedi su me obavijestili o majčinoj smrti. Nisam bio pretjerano tužan, niti sam zaplakao. Nije me pretjerano dirnula ta vijest.
„Izvoli, ovo ti je majka ostavila”, rekla mi je susjeda dajući mi pismo.
U njemu su napisane sljedeće rečenice: „Dragi sine, često sam o tebi razmišljala… Oprosti mi što sam ti došla na vrata i uplašila tvoju djecu. Iznimno sam bila sretna kad sam čula da ćeš doći na godišnjicu mature. Možda neću moći ustati iz kreveta da te vidim. Poprilično sam bolesna. Oprosti mi što sam te toliko puta dovela u nezgodnu situaciju i što si zbog mene patio. Žao mi je što si morao trpjeti sva ona izrugivanja zbog mene. Ipak, želim da nešto znaš… Kad si bio mali, imao si prometnu nesreću i ostao si bez jednog oka. Nisam te mogla ostaviti tako – da odrastaš s jednim okom, pa sam ti dala svoju rožnicu. S ljubavlju. Bila sam sretna i ponosna što moje ljubljeno dijete može svijet gledati zdravim očima. Volim te, sine! Tvoja majka!”
