Foto: Shutterstock
Početkom veljače 2015. sam po tijelu dobila neke čudne crvene flekice koje su dosta svrbjele, a s obzirom na to da sam radila u dječjem vrtiću i još k tomu bila trudna, bila sam uvjerena da se radi o kakvoj alergiji ili zarazi iz vrtića. Kako to nekoliko dana nije prolazilo i još mi je počela otjecati lijeva ruka i lice, uputila sam se k liječniku. Prvo kod svoje ginekologinje, koja je bila jako hladna i samo sa smiješkom na licu rekla da idem u Petrovu i da se vjerojatno radi o pobačaju….
S bebicom je sve u redu…
Nakon totalnog šoka odlazim u bolnicu i liječnici mi nakon pregleda govore da je sve u redu s bebicom i da ti simptomi nemaju veze s trudnoćom… Tada sam bila trudna 11 tjedana. Obavljam cijeli niz pregleda i svi nalazi su uredni. Ostalo je još jedino da obavim magnetsku rezonanciju toraksa i za taj pregled me u bolnici žele hospitalizirati, jer se čeka na red i mogu ga obaviti tek idući tjedan. Ja odbijam hospitalizaciju jer kod kuće imam još jedno dijete i teško mi ga je ostaviti. A zapravo sam se osjećala dobro i nisam mislila da se radi o čemu ozbiljnijemu od alergije. Odlučila sam da ću idući dan napraviti MR privatno. Srećom! Jer kad sam se naručila, rekli su mi da ni slučajno ne idem na magnetsku prije 15. tjedna trudnoće jer to može oštetiti dijete. Tako da je zapravo dobro što sam odbila hospitalizaciju, jer tamo to liječnici nisu znali…
Šokantno saznanje
U 15. tjednu u noći počinjem se gušiti i ostajem bez zraka te odmah odlazim na hitnu u bolnicu. Ostajem hospitalizirana i isti dan po hitnom postupku obavljam MR. Dolaze nalazi i saznajem da bolujem od tumora! Totalni šok! Ne mogu vjerovati da to čujem i da se to meni događa! Tumor je ogroman, 10 × 12 cm i nalazi se u medijastinu, između srca i pluća, zapleten između hrpe krvnih žila i dušnika. Operacija nije bila moguća… Liječnik mi nudi psihijatra da priča sa mnom, ali odbijam ga i molim ih da mi pozovu fra Zorana, za kojeg sam čula da je u kapelici u bolnici.
Što se tiče trudnoće, liječnik mi odmah govori da bi bilo najbolje da abortiram, jer im je TO zapravo smetnja pri liječenju! A još uopće ne znaju o kojem se tumoru radi, jer tek čekam biopsiju. Meni to nije zvučalo uopće kao opcija, slušam ga što priča, ali ne doživljavam! Mislila sam si kako bih ja to uopće mogla napraviti, pa TO je moja beba! Između ostaloga, oni moju bebu nazivaju TO!!! Užasno mi je to smetalo. Drugi dan su mi došli drugi liječnici s odjela i njihov šef da me vide, jer sam, eto, poseban slučaj – trudnica s tumorom. I svi su istog mišljenja: najbolje bi bilo da nema bebe, jer im smeta pri liječenju.. Pitaju me što mislim. Ja im kažem da dijete ostaje i da uopće ne razmišljam o abortusu. Svi se čude i sad su u problemu jer ne znaju kako me liječiti. Drugo jutro mi dolazi fra Zoran i odmah s vrata mi kaže: „Sigurno će ti svi savjetovati da abortiraš, ali ne slušaj ih!“ Ja se nasmijem i kažem: „Upravo to već slušam od svojih liječnika.“ Ispovjedila sam se i dobila bolesničko pomazanje te baš ugodno popričala s dragim fra Zoranom.
Utjehu u svemu sam pronašla u molitvi
Inače sam i prije bila vjernik, ali to je bilo nekako „rutinski“, nisam nikad baš promišljala o vjeri, čitala Sveto pismo ili molila Krunicu. Za to vrijeme u bolnici to se sve promijenilo. Jedinu utjehu u svemu sam pronašla u molitvi, od sve literature koju sam dobivala čitala sam samo molitvenik i Sveto pismo. S molitvom sam zaspala i u molitvi sam se budila i isti čas bih se osjećala mirno i sigurno.
Nekako sam znala da će sve biti dobro. Koliko su svi bili zabrinuti oko mene, ja sam ih tješila i pričala da će biti dobro!
Biopsija je pokazala da se radi o non-Hodgkin limfomu.
Krajem 15. tjedna dobivam svoju prvu kemoterapiju i mabTheru, „pametan“ lijek… Kemoterapiju sam podnijela super, kao i svaku sljedeću – bez mučnina. Jedino što mi je nakon prve već otpala kosa… Bilo mi je to teško, ali nisam dala da me to slomi. Iako sam imala dugu plavu kosu i kćer od 4,5 godina i nisam znala kako njoj objasniti što se događa i zašto mama nema kosu. No moja kći je najdivnija na svijetu i sve je podnijela odlično. Čak joj je bilo zanimljivo što ni mama ni tata nemaju kosu (muž mi je ćelav). Nosila sam periku pa ljudi nisu ni znali da nemam kosu i to mi je pomoglo da se bolje osjećam.
Negdje između druge i treće kemoterapije nazvala me mama od krizmane kume i pitala bih li htjela doći na molitveni susret. Objasnila mi je ukratko da će biti lijepo i da će netko moliti nada mnom. Pristala sam. Dotad nisam nikad čula za „Kristofore“.
Susret mi se veoma svidio. Oduševile su me pjesme, ugođaj, molitva za ozdravljenje, počivanje u Duhu (zapravo me to i prestrašilo, kad sam vidjela da svi redom „padaju“). Posebno uzbuđenje i suze i smijeh u isto vrijeme! I narednih dana sam osjećala to uzbuđenje. I veoma sam se veselila sljedećemu susretu, na koji smo poveli i nekoliko svojih kumova.
Dali smo joj ime Lena, što znači svjetlost…
Primila sam šest ciklusa kemoterapije i nakon poroda još 18 radioterapija (zračenja). Moj tumor se skroz smanjio, zapravo „osušio“ na veličinu 2 × 3 cm i to je sada ožiljak. S obzirom na početnu veličinu, nije mogao potpuno nestati. Ali je u remisiji i sada obavljam kontrole svaka tri mjeseca.
Moja beba rodila se tri tjedna prije predviđenog termina, ali prirodnim putem. Bile smo svega tri dana u bolnici i s bebicom je sve bilo super. Moja kćerkica dobila je ime Lena, što znači svjetlost, i upravo nam je to bila na cijelom svom putu, svjetlost koja nas je držala pozitivnima kad nam je bilo najteže. Sada ima 10 mjeseci i predivna je bebica, koju obožavamo i mi i velika sekica! Svaki dan zahvaljujem dragom Bogu što mi je podario moje curice!
Moja obitelj, moj suprug, kćerkica, moji roditelji, prijatelji, rodbina… bili su uz mene u svakom trenutku i bili su mi svi velika podrška. Veliko im hvala na svemu!
Svjedoči: P. B. (Ostali podaci poznati uredništvu)
Tekst svjedočanstva je prvotno bio objavljen u mjesečniku „Book” (u broju 81).
