Foto: Pixabay
Bog je radikalan u svojim zakonima, upravo zato da bi nas lišio nepotrebnih rana i boli, na koje samostalno pristajemo…
Zadnje sam vrijeme pratila detalje vezane sa slučajem britanskog dječaka, Charlieja Garda, kojemu liječnici žele isključiti respirator i na taj mu način prekinuti život, kako se ne bi ‘izlagao daljnoj patnji’. Vapaj roditelja nije uvažio ni Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, ne dopuštajući im odlazak u SAD na eksperimentalno liječenje. Razmišljajući o tom slučaju, čiji je ishod još nejasan, na srce mi je došla jedna misao – pitam se, tko se ‘igra’ Boga i misli da se život može samo tako ‘prekinuti’?
Humanizam i briga za čovjeka, ili ipak ne?
U istu sam kategoriju uvrstila i abortus. I jedno i drugo za posljedicu imaju prekid ljudskoga života. Abortus se definira kao „prekid trudnoće izazvan odstranjivanjem fetusa iz maternice“, dok se eutanazija određuje kao „čin koji za posljedicu ima prekid ljudskoga života, s ciljem uklanjanja boli“. Uistinu mi je bilo drago kada sam vidjela da je papa Franjo javno komentirao slučaj bolesnoga dječaka. Čak i da prognoze jesu ‘crne’, da se možda i radi o ‘terapijskoj upornosti’ kako tvrde, tko može reći da bilo koja osoba treba umrijeti odlukom drugog čovjeka?
Da sve ne ostane u teoriji, voljela bih istaknuti jedan primjer. Prošle sam se godine suočila sa smrću moga djeda. Bio je invalid, s amputiranom nogom, i brojnim drugim dijagnozama. Par mjeseci prije svoje smrti prošao je kroz agoniju boli i patnje. Vrhunac je bio taj, da ga nismo smjeli dodirivati, već su ga pomicali uz pomoć plahti, kako bi imao manje bolova. Sve to govorim da bih približila sliku patnje koju sam gledala. Svaki se dan moglo očekivati da će preminuti, ali nitko, ni u jednom trenutku nije rekao da se počini eutanazija, kako bi manje trpio! Vjerujem da je Bog puno toga učinio kroz njegovu patnju – ako ništa drugo, promijenio je naša srca, jer vjerujem da sada na život gledamo s nešto više zahvalnosti i ljubavi.
Abortus i ‘prava žene’
S druge strane, unatoč svim pričama o ‘ljudskim pravima’ svakodnevno se izvrši toliko abortusa, da me iskreno strah i pogledati statistiku, premda znam da ni ona nije potpuna, jer se previše toga odradi ‘tajno’. Zanimljivo je primijetiti da svi koji se bore za ‘prava žena’, ne shvaćaju da zapravo oduzimaju prava nerođenoj djeci. Žena će slobodnom odlukom (ne govorim za slučajeve silovanja, premda se i tada ne opravdava pobačaj kao rješenje!) upustiti u spolni odnos, s većom ili manjom razinom svijesti o mogućnosti da zatrudni. Dakle, imala je slobodu i sama je odlučila! Trudnoća je isključivo posljedica izbora koji je učinjen u slobodi. Dok se dijete, s druge strane, ne može izjasniti o tome želi li živjeti ili ne. Njegova su prava apsolutno negirana, jer ga se u prvim tjednima života definira kao ‘nakupinu stanica’. Ako govorimo o ‘nakupini stanica’ koja nije ‘živa’, zašto onda žene čine pobačaj?
Može li ljubav činiti zlo?
Na srcu su mi Isusove riječi, odnosno njegova ‘zapovijed ljubavi’: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“. Vjerujem da bi naša stvarnost izgledala drugačije, kada bi ova Isusova zapovijed postala imperativ u našem odnosu prema drugima. Može li ljubav činiti zlo? Ne prihvaća li ljubav žrtvu za drugoga? Imamo li ljubavi? Mislim da bi trebali započeti upravo s tim pitanjem. Isus je bio ‘zahtjevan’ u svome učenju, ali kada malo bolje pogledamo, nije li taj Isusov, ‘radikalizam’ u zahtjevima, upravo nešto što otvara put oblikovanju savršenije ljubavi, koja je temelj humanosti i solidarnosti s drugima.
Sloboda i ‘moralni kaos’
Dvadeset i prvo stoljeće, sa sobom je donijelo jednu novu vrstu ‘slobode’. Shvatili smo da se može uspjeti i bez Boga, pa smo ga potisnuli na margine našega života. Nismo ga možda čak ni ‘izbacili’ zauvijek, da se ‘nađe’ tu, ako se suočimo s nekom bezizlaznom situacijom, ali za inače – ne trebamo ga. Otišli smo i korak dalje, dozvolivši si da sami određujemo kada će nečiji život završiti, jer sve je to ‘za veće dobro’. Rezultat svega? Moralni ‘kaos’, psihički lomovi, samoubojstva, cjeloživotna potraga za smislom i da ne nabrajam dalje. Lako je uočiti da je nešto više pesimizma u zraku, a toliko je prava i slobode, koji toliko toga obećavaju. Ili možda i nije tako?
Bog je radikalan u svojim zakonima, upravo zato da bi nas lišio nepotrebnih rana i boli, na koje samostalno pristajemo. No, ne vjerujemo mu – ‘instant rješenja’ su privlačnija. Ipak, postoji jedna istina koja budi nadu. Bog nas uvijek čeka i iznova nam želi oprostiti! Možemo početi ispočetka. Uvijek. I ako si se prepoznao/la u bilo čemu od spomenutoga, želim ti reći da ti On želi i može oprostiti, i ono što je još važnije – želi ti darovati novi početak. Prihvaćaš li Njegovu ‘ponudu’?
