Foto: Privatna kolekcija
Suprug i ja imamo podosta „bračnih utakmica u nogama“ i bračni radni staž od 34 godine. Zbog loše obiteljske situacije u mojoj obitelji (rastavljeni roditelji) na brak sam se odlučila iznimno rano, već sa šesnaest i pol godina, dok je moj suprug tada imao dvadeset i tri. Naše trideset četiri godine provedene u bračnom zajedništvu rezultirale su našom prekrasnom djecom – sinom i kćeri koji su sada već odrasli ljudi i, kako muž i ja često znamo reći, „kruhom u našim rukama“. Naše zajedništvo nije uvijek bilo jednostavno, glatko, dobro. Nije bilo praćeno podrškom naših obitelji i bilo je izrazito izazovno – od muževa ozbiljnog zdravstvenog stanja do bolesti djeteta pa skoro i njegova gubitka – i drugih kriznih situacija u kojima se čovjek često zapita ima li kraja i kako nastaviti dalje. Ali, bez obzira na to, uvijek smo se uzdali u Očevu providnost, u one planove koje On ima za nas kao svoje suradnike koje je pozvao da služe u obitelji. Kada god bi došlo izazovno razdoblje, uvijek smo se utjecali Majci i Njenoj molitvi krunice, Majci, Onoj od koje tražimo da nas zagovara pred Ocem.
Kao da smo sve ove godine rasli jedno bez drugog, a ne jedno s drugim
Zbog suprugove i moje prošlosti i zbog načina na koji smo ju proživljavali, zajedno i svaki na svoj način, neprestano su se između nas nekako javljali problemi i poteškoće u komunikaciji. Ja nisam mogla razumjeti njega i on nije mogao razumjeti mene.
Kao da smo sve ove godine rasli jedno bez drugog, a ne jedno s drugim. Kao da se sve ovo vrijeme znamo, ali se u te 34 godine nismo uspjeli upoznati do kraja. Uz to, kao što je svaki roditelj vezan za svoju djecu, tako smo i mi vezani za svoju.
No našu brigu za njih preuzeo je Otac odvojivši nas prvo od našega sina s njegovih 14 godina kada je otišao u srednju školu u Zagreb (tada smo živjeli u Slavoniji), a nedavno i od naše kćeri koja je otišla živjeti u drugu državu. Ostali smo nas dvoje. Sami. Baš kao i onog dana kada smo došli pred Njegov oltar obećati jedno drugome zajedništvo u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, do kraja života.
Kad nas je u listopadu ove godine posjetila kći, pitala nas je bismo li željeli sudjelovati na konferenciji „Zadrži smjer“. Željela nas je prijaviti, ali prije nas je htjela pitati jesmo li za. Ja sam čak i bila za to, ali pretpostavljala sam, poznavajući svoga muža, da to neće ispasti baš najbolje, tj. da on na to neće htjela ići. Kći je prepoznala težinu koja me tada pritiskala, ali ohrabrila me rekavši mi da je dovoljno da riječi koje čujem na konferenciji promijene mene, a da će posljedično to utjecati i na tatu.
Kći nas je prijavila i dala nam vjetar u leđa
Tada nisam znala, niti je to kći podijelila sa mnom, koja je tema konferencije, a bila je točno ona koju smo muž i ja trebali – komunikacija.
Kći nas je prijavila i dala nam vjetar u leđa. Bacila me u vatru. Pustila me da se sama snalazim oko toga kako da ga potaknem da i muž pođe sa mnom, a da to dodatno ne naruši naš odnos. Kako se subota približavala, bila sam sve nervoznija. Imala sam još hrpu drugih stvari za obaviti. Zbog konferencije sam zapravo morala promijeniti i cijeli svoj tjedni raspored, koji vrlo često posložim izazovno. Večer prije konferencije razgovarala sam s kćeri. U jednom trenutku upalila sam zvučnik na svom mikrofonu i pred kraj razgovora ona me upitala: „Je l’ idete sutra?“, što je naravno čuo i muž. Nakon što sam završila razgovor, upitao me: „A kamo trebamo ići?“ Tražio me točnu adresu. Ostala sam u šoku. Unatoč tome što nije bilo prevelikih intervencija, i iako sam bila u strahu da će se naš odnos još više pokvariti ako bilo što pokrenem i da ćemo se još više udaljiti, osobito zato što smo ostali „sami“, pokrenuo se cijeli proces promjene.
Pošli smo na konferenciju zajedno. To je bio kotačić koji je pokrenuo niz milosti koje smo i muž i ja primili na konferenciji. Svaka riječ koju smo čuli bila nam je kao kamenčić koji je nedostajao u mozaiku našeg zajedništva kako bi ono bilo još potpunije.
Zajedništvo moga muža i mene se po ovoj konferenciji baš upotpunilo
Posebno su nas dotaknule riječi gospodina Davora Kukeca koje smo često govorili našoj djeci dok su bili manji i u strahu da će se tata i mama rastaviti ako malo podignu glas. Govorili smo im točno te riječi: „Kad se tata i mama prepiru i podignu glas, to je samo znak da im je stalo do obitelji i do braka i da se za njega bore i nastoje riješiti probleme“. Kada komunikacija prestane, kada glasnija prepirka utihne, postaje očito da se svatko povlači na svoju stranu, da nestaje zajednička Točka prema kojoj muž i žena u braku gledaju i u koju ulažu.
Zajedništvo moga muža i mene se po ovoj konferenciji baš upotpunilo onime čega smo bili žedni i željni – zdravom komunikacijom i razumijevanjem. Svakim danom kročimo osnaženi i potaknuti da jedno u drugome ne gledamo protivnika nego suradnika i Krista.
Želimo zahvaliti Gospodinu što nas je kroz našu kćer potaknuo da iskoračimo, da napravimo korak naprijed.
Posebno zahvaljujemo i inicijatorima ovoga predivnog projekta za to što su kroz ovu inicijativu rekli svoje DA Gospodinu. Hvala vam što tako potičete duhovni rast unutar naših obitelji. Obitelj je ono što osigurava budućnost, i ono što je istinski vrijedno ulaganja.
SNIMKA I RADNI MATERIJALI SA KONFERENCIJE
Ukoliko bi htjeli nas svoj mail dobiti kompletnu snimku konferencije, prijavite se ovdje. Uz snimku, dobiti ćete sve radne materijale koji su se koristili na konferenciji.
