Osobni razvoj

ZAŠTO DA I ZAŠTO NE

Kompromisi: kada su neophodni i dobri

N: Kompromisi: kada su neophodni i dobri

Foto: Shutterstock


 

Kada razmišljamo o kompromisima koje ponekad trebamo činiti u životu, našu pažnju ne bi toliko trebala privlačiti pitanja: „Kompromis: da ili ne?”, već: „Zašto da?” i „Zašto ne”

Ponekad je kompromis jedini način

Kompromis je često težak, ali ipak nužan. U drugim slučajevima je lagan, ali nije moralan.

Koliko puta u životu gorimo od želje za nečim, no okolnosti nam ne dopuštaju to provesti u djelo onako kako bismo htjeli. Nekada i napustimo neke svoje namisli jer se više ne nalazimo u njima, ne nalazimo prihvatljiv način da ih ostvarimo a ponekad se moramo „zadovoljiti” kompromisima kako bismo napredovali. Život nam ih servira u svim oblicima, prilikom najrazličitijih ljudskih djelovanja. Kompromisi su nekad jednostavno nužni. Možda ljudi mlađe životne dobi češće naginju idealizmu misleći kako sve mogu riješiti sami (nekad i protiv svih), onako kako im sugerira nadahnuće. Iako i to može biti hvalevrijedno, ponekad je ipak kompromis jedini način. I ne treba misliti da time nužno gubimo.

Nije li zapravo puno teže staviti sebe „u igru”? Izići iz vlastite zone sigurnosti i riskirati da izgubimo kredibilitet? Dopustiti drugima da nekad, ne shvaćajući motive, počnu i sumnjati u nas? Možda se iza toliko naših isključivosti, izbjegavanja kompromisa i nastojanja da ostanemo vjerodostojni krije puno sebeljublja. I tako dolazimo odmah do onog bitnog: do nakane srca, koja je znana samo Bogu. Čovjeku može biti zaista teško postići čistu nakanu srca i zato ako je iskren prema sebi, brzo uvidi da treba i nadnaravnu snagu da bi ustrajao u tome. No puno je razlike između pristanka na kompromis s čistom nakanom – što može biti i bolno jer zahtijeva prilagođavanje i slušanje drugih – i pristanka zbog nekog vlastitog interesa.

Sjećam se jedne propovijedi u kojoj je svećenik tvrdio kako Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima ne govori o ljudskoj ljubavi. Često ga zaljubljeni koriste kako bi zaista uzvišenim riječima ukrasili pozivnicu za vlastito vjenčanje ili slično, i može se činiti da Hvalospjev ljubavi zaista i govori o ljudskoj ljubavi, no „malo morgen” – da upotrijebim riječi onog svećenika. Samo Božja ljubav nije nepristojna, samo ona ne zavidi, samo ona nikada ne traži svoje, samo ona nije razdražljiva i podložna promjenama, samo ona ne pamti zlo. Samo se ona ne raduje nepravdi a raduje se istini. Sve pokriva i sve podnosi. Za razliku od Boga i njegove ljubavi, mi se nekada ne znamo poniziti, ne znamo prihvatiti uvjete koji su nam dani, na žalost – nekad smo i nepristojni u traženju svojih prava, u zahtijevanju poštovanja i ljubavi, često smo razdražljivi i prevrtljivi, zavidni, teško zaboravljamo uvrede i na kraju preko nečega ne možemo i ne želimo prijeći. Nekada nema kompromisa!

Odreći se sebe – znači sebe kompromitirati. Znači odustati od sebe i svoje uzvišenosti i sigurnosti. Ali pitanje je radi čega?

Lako moguće da nekad ne želimo neku suradnju ili ne tražimo kompromis jer bi nam to bilo „ispod časti”, time bismo uprljali sebe i svoj ugled. Bojimo se da ako pristanemo na neki kompromis nećemo više biti autentični. Želimo biti izvana potpuno „čisti” i to nam nekad predstavlja glavni motiv u odlučivanju. Sjetimo se da ni Isusa farizeji nisu mogli shvatiti jer se družio s grešnicima. Što naravno nije značilo da je htio postati kao oni, po onoj narodnoj „s kim si, takav si”. Nekada se to čini tako teško shvatljivim i primjenjivim u vlastitom životu na način na koji to Bog zahtijeva od nas. Teško nam je razumjeti da prihvaćajući kompromise, nećemo sebe izgubiti, već ćemo, zahvaljujući Božjoj milosti, otkriti malo boljeg sebe.

Ponekad kada nam se čini da je netko učinio kompromis iz nekog vlastitog interesa, zauzimamo drugu krajnost samo kako bismo si osigurali vlastitim snagama pravednost; pa izjavljujemo da se mi ne bismo prodali tako kao ti ljudi, i da mi nismo spremni učiniti bilo kakav kompromis. Ali ne moramo glumiti „čistunce”, koji u startu ne žele prihvatiti nijedan oblik kompromisa. Zapravo upravo kada sebe uzvisujemo, jer smo tobože „čisti”, prestajemo biti Isusovi sljedbenici, jer ne slijedimo Isusove riječi, koje nam nalažu da se odreknemo sebe, i da prihvatimo svoj križ – kao nužan uvjet da mognemo poći za Isusom. Odreći se sebe – znači sebe kompromitirati. Znači odustati od sebe i svoje uzvišenosti i sigurnosti. Ali pitanje je radi čega? Ne više radi svijeta, već radi većeg dobra. Ne kompromitiramo sebe iz neke mržnje prema sebi, ili zato što uživamo u patnji. U konačnici, kompromitiramo sebe radi Boga dopuštajući mu da mijenja naša srca! Kompromitirati sebe na taj način znači ponekad dovesti u pitanje svoj ugled ili pak svoj uspjeh. Znači prihvatiti rizik da se nećemo uvijek svima svidjeti. Znači pokušati pretrpjeti uvredu ne pomišljajući na osvetu. Ako i u očima svijeta gubimo, ili nismo „veliki”, kompromitirali smo sebe radi Boga, i znamo da će se kad-tad ta žrtva i taj križ okrenuti na dobro. Istina je i da ponekad mislimo kako nešto radimo na slavu Boga, a zapravo je moguće da je to čisto plod našeg ega. Stoga znajmo zatražiti savjet od svećenika ili duhovnika ako ga imamo, koji bi nam mogli pomoći u „razlučivanju duhova”.

Bog ponekad od nas zahtijeva da se malo „uprljamo”

Jednom je motivacijski govornik i evangelizator Jason Evert ispričao priču o svećeniku koji je davao novac ženama koje su bile izrabljivane u prostituciji, i to u dijelu grada gdje se to izrabljivanje i odvijalo, samo kako bi ih taj dan poštedio tog istog izrabljivanja. Je li taj svećenik mogao kompromitirati sebe? Naravno da jest; možemo samo pomisliti što je netko od povjerenih mu vjernika mogao pomisliti da je kojim slučajem ugledao taj prizor. Sam je Evert kasnije rekao da tom pričom nije htio poručiti slušateljima da sada čine isto što je činio i taj svećenik. Na kraju krajeva nismo svi pozvani na istu žrtvu, i zapravo ne bismo trebali sebi ni „izmišljati” žrtve, već trebamo odlučiti svaki dan nositi križ koji nas čeka. Drugi svima poznat primjer mogao bi biti briga Majke Terezije iz Calcutte za bolesne i odbačene, ili pak priča one redovnice koja je čistila staju i taj posao prikazivala Bogu.

Svi su oni znali odustati od sebe kada su osjetili da su potrebniji u služenju drugima.

Da ne bismo mislili da je taj jaram težak a izostanak žrtve ugodan i dobar za nas, osvijestimo i to da je moguće sebe kompromitirati i na drugi, uistinu gorak način. Pogledajmo samo kakve padove na žalost ponekad iskuse slavne osobe. Moguće je dakle da sebi ugađamo na svjetovan način, trčimo za bogatstvom, uspjehom i slavom, a istovremeno se kompromitiramo nekim porokom, i tako na kraju opet narušimo sebi ugled u očima svijeta. Uistinu, ne možemo služiti dvojici gospodara.

Ako bolje razmislimo, možemo zaključiti da je čovjek u svakoj životnoj dobi podložan napasti da stvari prosuđuje po razini ugode koju one stvaraju u njemu, razini sviđanja drugome, po koristi koju nalazi ali i iz straha da sebe nečime ne kompromitira. Od rane dobi djecu učimo da ih je moguće „kupiti” skupim igračkama, tinejdžerima je kristalno jasno da je poželjno biti u popularnom društvu, a odraslome čovjeku ambicije koje su u međuvremenu porasle nekad otežavaju održati čistu nakanu srca.

Ali Bog svejedno nekad od nas zahtijeva da prihvatimo kompromise, da se malo „uprljamo” – i pritom ne mislim na grijeh!!! Šalje nas činiti nešto što ili nama ne izgleda baš tako privlačno, s ljudima koje ne bismo sami odabrali ili u uvjetima koji su sve samo ne za poželjeti, dajući nam priliku da se razuvjerimo i ponešto naučimo; ili nas šalje činiti nešto što drugima ne izgleda baš zavidno, i zbog čega su nas spremni i osuditi ili misliti:„To mu baš nije trebalo”. Tada nerijetko dolazimo u kušnju da osjećamo stid ili da se nekako moramo opravdati pred drugima, ali ako je Bogu stalo da to izvršimo na taj način, trebali bismo se truditi staviti po strani mišljenja drugih ljudi.

Blato, kad se osuši, otpadne samo od sebe

Jednom je prilikom svećenik podijelio sljedeću sliku sa mnom: „Blato, kad se osuši, otpadne samo od sebe”. Mislim da poruka koju ta slika nosi može biti i u ovom kontekstu vrlo utješna. Na nama je samo da poradimo na vlastitim nakanama, da molimo Boga za čisto srce a Bog, ako i dopusti da upadnemo u nekakva prividna blata koja nam malo kvare ugled, dat će nam i milost da izvršimo ono što je bitno i da pritom izdržimo dok se blato ne sasuši i samo ne otpadne.

Autorica: Jasmina Marijanović; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh

Želite li primati obavijesti?

Prijavite se na naš besplatni newsletter i svakog tjedna primajte najkorisnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu!

* obavezno polje

Portal Book.hr koristit će Vašu e-mail adresu isključivo za potrebe komuniciranja i prenošenja najzanimljivijih tekstova. Ako se slažete s tim, molimo Vas da to potvrdite klikom ovdje:



Želite li primati obavijesti?

Prijavite se na naš besplatni newsletter i svakog tjedna primajte najkorisnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu!

* obavezno polje

Portal Book.hr koristit će Vašu e-mail adresu isključivo za potrebe komuniciranja i prenošenja najzanimljivijih tekstova. Ako se slažete s tim, molimo Vas da to potvrdite klikom ovdje: