Foto: Shutterstock
Danas sam u samostanskom koru u mraku tiho plakao. Nisam bio sam i nisam sam plakao. Nakon što sam slavio Misu „privatu“ u našoj crkvi s đakonom. Naš samostan i crkva sagrađeni su na najdubljim katakombama u Rimu. I na fakultetu gdje studiram također su katakombe. Svaki dan idem od katkombi san Pamfila do katakombi san Pancrazia. Danas su te katakombe bile žive. U Rimu je zabranjeno slaviti Svete Mise s narodom, ali u katakombama su se slavile Mise s narodom. Danas je Crkva duhovno bila u nekim drugim katakombama. Mogla se lako izboriti za uobičajeno slavljene Mise uz sve potrebne mjere predostrožnosti. Jer Rim nije ozbiljnije zahvaćen virusom kao sjever Italije. Kafići i restorani normalno rade kao i puni autobusi. Danas sam u sat vremena šetnje vidio samo jedan par s maskom. Ali Misa je zabranjena. Ipak crkve nisu zatvorene (osim kod nekih, da ne kažem jednu riječ, župnika) da narod može moliti.
Bez mikrofona i obraćanja narodu, bez propovijedi kao i bez sudjelovanja, odgovaranja naroda. Kao da govorim Misu sebi u brk. Krišom pogledam ljude…
Misu sam slavio sa subratom đakonom neovisno o narodu koji se skupio spontano u manjem broju. Bez mikrofona i obraćanja narodu, bez propovijedi kao i bez sudjelovanja, odgovaranja naroda. Kao da govorim Misu sebi u brk. Krišom pogledam ljude, kao Petar Isusa izdaleka na križu, i s grčem na licu zaustavim suzu. Ne smijem imati vezu s narodom, kao da se ne smijem obratiti vlastitoj majci. Kao u nekom zatvoru, logoru. Jer Mise s narodom su zabranjene, ali narod može doći na molitvu kroz cio dan. Tako smo se sreli kao Kirk Douglas i Jean Simmons u filmu Spartak; kada Spartak (Kirk) visi na križu, njegova draga mu se ne smije obratiti pa mu samo tiho u prolazu sa suzama kaže „živote moj“, i ubrza dalje, a Spartak ostane sam čekati smrt na križu.
Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Trebam po nekoj uredbi ignorirati narod, a srce mi kuca za njih. Drugima je to možda teško shvatiti, jer kad si svećenik ne možeš bez naroda kao ni bez Boga. Kao što ja nikada neću moći razumjeti bol majke ili oca za svoje dijete. Svećeniku je narod voljeno dijete. U jednom trenutku, dok sam tiho govorio, oteo mi se plačni glas, kao jauk. Skupio sam snage da narod ne čuje i ne primijeti. Bilo me sram. Jer pastir treba biti hrabar. Ta mi je situacija bila vrlo bolna. Osjećao sam se jadno.
Zar Bog nije svemoćan i zar neće pomoći svome narodu? Koga se bojimo? Virusa, obzira, vlasti, svijeta? Progona?
Zar su moji crkveni poglavari izgubili žar prvih kršćana, vjeru naroda, hrabrost misionara, žrtvu redovnica i redovnika koji su iznijeli najgore trenutke u povijesti kršćanstva? Zar je najbitnije svidjeti se vlasti, svijetu, glumiti razbor i zaboraviti gdje je jedini lijek? Zar nije prije nekoliko stoljeća procesijom s Presvetim u Rimu, usred kuge koja je ubijala tisuće ljudi, zaustavljena pošast? Zar Bog nije svemoćan i zar neće pomoći svome narodu? Koga se bojimo? Virusa, obzira, vlasti, svijeta? Progona?
Možda „sutra“ usred Mise sretnem portira vrata mojega života, koji će me na neki način lišiti života. Obećao sam Bogu nakon Mise, u tami kora i suza, da taj dan neće biti pognute glave, plačnoga govora niti jauka. Kada dođe po mene moj krvnik, neću prekidati Misu… Ako i padnem, Ti ćeš je Isuse završiti jer svaka je Misa tvoja. Ti si je završio i pobijedio. U tebe se jedinog uzdam. I vjerujem da ću nastaviti vječnu Misu s tobom u nebu. S tvojim narodom. I ti ćeš biti jedini slavitelj, a svi mi suslavitelji vječne Ljubavi.
Autor: Krešimir Merkat
Izvor: Facebook
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
